930 godina Barske nadbiskupije

U trenutku objave ovog teksta najprije moramo ustvrditi da njegov naslov ne odražava činjenično stanje jer od početka tekuće godine već brojimo 931 godinu Barske nadbiskupije. No, premda su tri barske domicilne udruge (HKD „Sv. Jeronim“, Zupci production i Šestani) Nadbiskupskomu ordinarijatu Bar čestitale obljetnicu još 8. siječnja 2019., dakle, upravo na dan koji historiografija uzima kao trenutak uzdignuća dotadašnje Barske biskupije u nadbiskupiju i metropoliju, mjesna je Crkva taj događaj odlučila obilježiti tek posljednjih dana prošle godine, točnije 28. prosinca 2019. Tom prigodom u katehetskoj dvorani nove konkatedrale svetoga Petra u Baru održan je okrugli stol na temu koja je u naslovu ovoga teksta.

Sve i da su bile pozvane sudjelovati u organiziranju toga skupa (a nisu), tri spomenute udruge, unatoč dobroj namjeri, ne bi mogle znatnije pridonijeti ovom događaju jer su u tome razdoblju dovršavale obilježavanje jedne druge obljetnice. Naime, 21. prosinca 2019. u Baru je održan jubilarni, dvadeseti Božićni koncert u organizaciji tih udruga, a uz pomoć Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ali i Nadbiskupskoga ordinarijata Bar, Općine Bar te niza tvrtka i ustanova iz okružja. Nastupio je izvrsni Pjevački zbor „Camerata Vocale“ iz Splita kojim ravna sjajna i karizmatična Sara Dodig Baučić. Taj se sjajni zbor, unatoč „monsunskomu“ pljusku neuobičajenom za adventsko vrijeme, u punoj dvorani Kulturnoga centra u Baru predstavio iznimno kvalitetnim i zanimljivim programom čiju su okosnicu, u skladu s razdobljem, činile umjetničke i pučke katoličke duhovne skladbe, ali i one iz pravoslavnoga te protestantskoga kulturnog kruga, znamenite operne arije te neizostavne dalmatinske klapske „pisme“. Gromoglasni višeminutni pljesak te dvostruki bis najbolje govore o oduševljenju barske publike, među kojima su bili i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori, nadbiskup barski, barski dogradonačelnik te drugi visoki uzvanici.

No, vratimo se na trenutak skupu održanom 28. prosinca 2019. Premda su organizatori zamislili okrugli stol, dojam je većine nazočnih da je ovdje prije bilo riječi o „četvrtastome“ ili čak „trokutnome“ stolu. Naime, uz moderatora u liku aktualnoga ordinarija, na skupu su održana tri predavanja koji u neku ruku simboliziraju tri dominantna „rukavca“ recentne historiografije Barske nadbiskupije (crnogorski, albanski i hrvatski), a u interpretaciji jednoga dužnosnika crnogorske Vlade, jednoga nadbiskupa u miru te jednoga katoličkog svećenika. Nipošto ne umanjujući njihov stručni doprinos rasvjetljavanju te zanimljive teme, zamjetno je da se jednome znatnom dijelu ovdašnje katoličke te znanstvene i publicističke javnosti općenito nije omogućilo uključivanje u jedan takav projekt, izravno iznošenjem drukčijih pogleda, pa čak ni pasivno postavljanjem pitanja kojih na koncu skupa uopće nije bilo. Ipak, neprijeporno je da je organiziranje „stola“, kakva god on oblika bio, iznimno važno u ozračju daljnjega proučavanja povijesti te važne institucije.

Ako uzmemo u obzir podatak da su se tijekom prošle 931 godine kao nadbiskupi, a znatno duže od tisućljeća i kao biskupi, na barskoj katedri izmijenili desetci prelata, od kojih su neki iznimne povijesne osobnosti, držimo da nedostatno upućenu hrvatsku javnost nije suvišno s vremena na vrijeme podsjetiti na tu zanimljivu, pomalo i intrigantnu temu. Barska je nadbiskupija tijekom gotovo tisućljeća svoje opstojnosti dokazala svu ćudljivost povijesnih gibanja. Naime, tijekom prve polovice svojega hoda kroz vrijeme iskusila je ono što zovemo „GLORIA“ (Slava), no još više i intenzivnije tijekom druge polovice tisućljeća za nama ovozemaljsko, ali i nebesko značenje riječi „CRUX“ (Križ). Od onih barskih prvosvećenika koji su u pozlaćenim i grimiznim odorama, noseći moći svetaca, s vjernim narodom hodočastili do prvostolnice u gradu o blagdanu svetoga Jurja ili do benediktinskog samostana na Ratcu o blagdanima Tijelova i Velike Gospe pa do onih koje su bezbožnici bičevali, mučili, lancima vezali i koji su mučenički skončali kao galioti na osmanlijskome brodovlju. Svi oni skupa predstavljaju onu drevnu, slavnu, ali i mučeničku Barsku nadbiskupiju koju podjednako rese njezine svete moći, knjige i djela njezinih mudrih nadpastira te nadasve mučenička krv, kako njezinih klerika, tako i vjernoga puka, prolijevana od Ciparskoga preko Kandijskoga do Morejskoga rata.

Nemoguće je u nekoliko redaka pokušati prikazati milenijski slijed svih onih razboritih i Duhom Svetim upućenih prvosvećenika koji su zasjeli na časnu, ali i bremenitu stolicu barskoga kaptola. Ipak, pokušat ćemo se makar prisjetiti nekih važnih barskih nadbiskupa, metropolita i primasa. Najprije, treba naglasiti da je ova mjesna Crkva, premda neprijeporno katolička i univerzalna, ujedno bila i pučka  te su se u njoj, pored službene latinice, mogle u tragovima pronaći i glagoljica i ćirilica, a pored prevladavajućega latinskog i staroslavenski misal. Također, premda su u prošlih gotovo tisuću godina najčešće barski nadbiskupi bili Talijani te odmah za njima Hrvati, među kojima je bio nemali udio pripadnika domaćih starosjedilačkih rodova, a u osmanskome i suvremenome razdoblju i izvjesni broj Albanaca, među barskim nadbiskupima našli su se i Francuzi, Katalonci, Nijemci i pripadnici ostalih naroda, što zorno svjedoči njezin neupitni katolički, kršćanski i europski karakter.

Započinjemo taj iznimni popis onih koji su se potpisivali kao „Archiepiscopus Antibarensis“, „Arcivescovo di Antivari“ ili „Nadbiskup barski“ nekolicinom znamenitih Talijana kao što su izravni učenik svetoga Franje Asiškog fra Giovanni di Pian Carpine iz Umbrije, papinski izaslanik na Dalekome Istoku koji je ondje boravio prije Marka Pola, ujedno napisavši dvije knjige o Mongolima, potom Stefano de Taleasis iz Venecije, slavni komentator „Pjesme nad pjesmama“ i elokventni protuosmalijski propovjednik u presudnim vremenima za Europu te velik ljubitelj i poznavatelj umjetnosti Lodovico Chieregato iz Vicenze. Tu su i veliki Francuz Guillame Adam, cijenjeni srednjovjekovni pisac, moguće i skladatelj, znameniti Bavarac Karl Pooten, njemački kroničar i pisac, te znameniti prelati iz albansko-romansko-vlaškoga kulturnog kruga kao što su Bianchi, Bogdani i Vladagni.

Razumljivo da ćemo ovom prigodom nešto veću pozornost obratiti na barske nadbiskupe hrvatskih te romanskih korijena s istarsko-dalmatinskog područja kojemu su pripadale i Kotorska biskupija i Barska nadbiskupija. Ponajprije, tu je Petar, posljednji barski biskup te prvi nadbiskup i metropolit, o kojemu nema pouzdanih povijesnih vrela, a za kojega neki drže da je vjerojatno iz Svebarja (barskoga područja) te da je možda bio skladatelj i pisac. Benediktinac Grgur Grisogono iz Zadra, kojega mnogi drže mogućim piscem znamenitoga djela „Sclavorum Regnum“ („Kraljevstvo Slavena“, „Barski ljetopis“ ili „Ljetopis popa Dukljanina“, poznat i kao „Hrvatska kronika“), jednoga od naših najpoznatijih srednjovjekovnih djela, neprijeporno je jedan od poznatijih barskih nadbiskupa, no tu su i njegovi sugrađani fra Andrija Ugrin i dominikanac Josip Marija Bonaldi. Vrli Šimun Vosić iz istarskoga Motovuna, ugledni misionar Frano Leonardis iz Trogira, rječiti putopisac Marin Bizzi s Raba, hrabri propovjednik iz Osora na Cresu Ambroz Antun Kapić, ustrajni Hercegovac iz Orahova Dola u Popovu Toma Medvjedović, znameniti fra Šimun Milinović iz Lovreća kraj Imotskoga samo su neki od uzoritih „vitezova duha“ barske mjesne Crkve. Tu su i dva velika Bokelja, Peraštanina, Andrija i Vicko Zmajević, prvi sjajan pisac, kroničar, zagovornik kršćanskoga jedinstva i preteča ekumenizma, drugi neustrašivi promicatelj katoličkoga nauka, poslije zadarski nadbiskup, zaštitnik mnogih potlačenih katoličkih zajednica na širemu području. Naravno, među znamenitim su prvosvećenicima rodnoga grada i sami Barani: ugledni plemići Marin Žaretić i Ivan Balzan, ali i Marko Djorga i Marco de Luchi iz obližnjega Spiča odnosno Šestana. Konačno, tu je i ulcinjski plemić, sudionik Tridentskoga sabora, suvremenik svetoga Karla Boromejskog,  barski nadbiskup Ivan Bruno, znamenit po velikome mučeništvu koje je podnio tijekom osmanlijskoga zaposjednuća Bara na blagdan Preobraženja 1571. stradavši kao galiot u glasovitoj Lepantskoj bitci nekoliko mjeseci poslije. Kronologiju treba dovršiti s trima rođenim Baranima koji su na prijestolju barskih nadbiskupa obilježili gotovo cjelokupno 20. stoljeće: kontroverzni mons. dr. Nikola Dobrečić, mons. Aleksandar Tokić i mons. Petar Perkolić. Doista, ovo je samo jedan osobni izbor unutar popisa u kojemu je izdvajanje bilo kojega imena istodobno ujedno dobro djelo jer se time skida prašina s tih iznimnih osobnosti, ali i grijeh jer doslovno svatko u tome „nizu dostojnih“ zaslužuje biti istaknut i otrgnut od mogućega zaborava te najgore pošasti suvremenoga čovječanstva.

Vratimo se još jednom na sam početak ovoga teksta. Nekim dvojbama glede pojedinih zaključaka skupa o kojemu smo govorili unatoč, neprijeporno je da je i samo održavanje makar i na ovu mjeru svedenoga znanstvenog skupa iznimno važno u ozračju činjenice da nažalost Barska nadbiskupija posve nepravedno zauzima same margine istočnojadranske eklezijastičke povijesti. Nadamo se da će sljedeća prigoda koja će uslijediti za nešto manje od dva desetljeća popraviti neveseli opći dojam, a usrdno se molimo Gospodinu da neki novi naraštaj 2089. godine dostojno obilježi tisućitu obljetnicu našega pomalo zatamnjenog, ali neprocjenjivog dragulja u svetojeronimskoj kruni naše svete, mučeničke, domovinske Crkve. Neka tako i bude. Amen! (Hrvatsko Slovo)

  Ilija Vukotić

  Vladimir Marvučić

  (Bar, Crna Gora)