Anđelko Stjepčević: Moja je djelatnost uvijek bila vezana za turizam

Nekadašnji predsjednik Opštine Tivat, nekadašnji direktor INDOK centra, osnivač Foto, kino i video kluba Mladost Gornja i Donja Lastva, osnivač Turitičkog društva Donje Lastve, pokretač brojnih društvenih procesa u Tivtu od 60-ih do 90-ih godina prošlog vijeka- gospodin Anđelko Stjepčević, u emisiji „Domaći i gosti" dao nam je osvrt na svoj period borbe za razvoj grada kroz brojne funkcije koje je obavljao.
Razgovarala Antonela Stjepčević

Turistička organizacija Tivat, na prošlogodišnjoj svečanosti dodjela turističkih nagrada, dodijelila vam je posebno priznanje za doprinos razvoju tivatskog turizma.

Za to sam priznanje zahvalan Turističkoj organizaciji Tivat i odboru koji je razmatrao pojedinačne doprinose razvoju turizma u Tivtu. Moja djelatnost se indirektno uvijek vezala za turizam, od rada u Socijalističkom savezu, Savezu omladine, u Opštini, i tako dalje, i bio sam indirektan učesnik brojnih aktivnosti koje su razvijale Tivat kao turistički grad. Tivat je bio do 90-ih godina dobro razvijen grad. Mi smo od tada izgubili dosta kapaciteta, i Ostrvo cvijeća, i Sveti Marko, i sada Plave horizonte, i druge sardžaje. Dobro je što se sa Porto Montenegrom to dijelom vratilo u akciju na drugi način, i ja smatram da je akcija oko Porta dobar potez.

Razvoj turizma u Tivtu datira još iz perioda između dva Svjetska rata.

Istina. I prije Drguog svjetskog rata Lastva i Tivat su imali određene kapacitete, pa i hotele, manjih obima, ali se turizam razvijao. Formiranjem Arsenala, došlo je do veće posjete službenih lica, već se tada osjećala potreba da se otvore hoteli da bi te goste primili. Primala su ih i domaćinstva. Tek poslije Drugog svjetskog rata, Mimoza je otvorila početak masovnijeg hotelskog turizma, a nakon nje, svi drugi hoteli, Kamelija, Palma, a i veliki broj domaćinstava se uključio, tako da je ponuda do 90-ih godina bila dosta dobra.

Upravo vi ste inicirali osnivanje Turističkog društva u Donjoj Lastvi.

Donja Lastva je formirala društvo 1966.godine, kao što je to bilo formirano u Krtolima, Tivtu, Gradiošnici, Lepetanima. Sva ta društva su prethodnice današnej Turističke organizacije Tivta. Aktivnost tih društava je bila drugačija od današnjeg rada Organizacije. To su bila volonterska društva, organizovale su se radne akcije, uređivalo se mjesto, podsticalo izdavanje soba, mnogo toga se radilo za unapređenje turizma. Sad je to više profesionalno. Doprinos je danas drugačiji, vjerovatno profesionalniji, sa plaćenim ljudima. Mislim da je njihov doprinos obogaćivanju turističke sezone dosta dobar, iako smo i mi ranije, kao INDOK centar, od 1982.godine, organizovali fešte, po svim mjestima, od Krašića, preko Plavih horizonata, do Tivat, Donje Lastve, Lepetana. Prema tome, prave fešte su počele '82. Na žalost, one su se postepeno izgubile. Turistička organizacija ih je prije par godina ponovo pokrenula. Najduža takva fešta, koja traje u kontinuitetu već 40 godina, je Lastovska fešta u Gornjoj Lastvi. To je jedan doprinos ruralnom turizmu, iako ja lično nisam zadovoljan kako se to razvija. Iz prostog razloga što Lastva nema stanovnika. Teško je bilo što organizovati bez naroda. Skupimo se mi, to jedno veče u Gornjoj Lastvi. Bude i nekih drugih akcija, međutim, veliki je minus što nema naroda. A to što nema naroda, to je veći problem. To su uglavnom objektivne teškoće.

INDOK centar, informaciono-dokumentarni centar, objedinjavao je današnji Radio Tivat i Centar za kulturu Tivat. Bio je zadužen kako za organizaciju društvenog života, tako i za arhiviranje informacija o svemu onom što se odvijalo u gradu. Danas nemamo instituciju takvu instituciju.

Na žalost, nemamo. Iako nije bilo objektivnih problema da se centar ukine kao takav, njegovo ukidanje su uslovili politički problemi jednog trenutka. Ta organizacija je ukupljala sve organizacije kulture koje su djelovale u Tivtu. I folklor, i klapu, i Centar za kulturu, i Radio Tivat, i informativni centar zadužen za snimanje. Sve što se dešavalo, bilo je na jednom mjestu, i, po mom mišljenju, dobro organizovano. To su ljudi dobro prihvatili, pozdravili. Bilo je puno interesantnih programa, kao što se i sada organizuju. Međutim, došli su neki trenuci koji su, meni lično, bili najteži, određene političke promjene koje su uzdrmale i taj Centar. Mi danas, na žalost, sve rukovodioce biramo po strankama. To nije dobro, ni za kulturu, ni za zdravstvo, ni za prosvjetu, ni za bilo koju drugu organizaciju. Mislim da na ta mjesta treba da dođu ljudi koji mogu da rade i da uspješno rade.

U današnje vrijeme imamo veliki broj digitalnih naprava kojima možemo bilježiti trenutak, i svima su dostupne. U tom smislu, uslovi u kojima radimo su neuporedivo bolji od onih u kojima ste vi radili. Upravo iz arhiva koje ste nam ostavili izvlačimo vrijedna svjedočanstva o Tivtu onoga vremena. Ovo vrijeme neće ostaviti takvu dokumentaciju, jer u gradu danas nemamo neku organizaciju ili instituciju koja se brine za pohranjivanje informacija. Da li imate informaciju kod je preuzeo odgovornost za dokumentaciju INDOK centra nakon njegovog gašenja, i gdje se ona nalazi?

U tom dijelu INDOK centra radial su dva radnika. Oni su se bavili snimanjem, izradom fotografija, arhiviranjem, objavljivanjem foto novina, organizacijom izložbi i brojim drugim aktivnostima koje su bile u domenu tog dijela Cntra. Rasformiranjem Centra, mislim da se ta djelatnost ugasila. Ja vjerujem da je dokumentacija sačuvana, to ne mogu da tvrdim, ali nadam se da u Centru za kulturu ima ljudi koji vode računa o tome. Međutim, djelatnost kao takva ne postoji. Ja vjerujem da bi trebalo naći rješenje, ili u okviru Centra za kulturu, ili u okviru Galerije Buća i zavičajnog centra. Da se sredi i stalno smjesti ta dokumentacija, kao i da se učini dostupnom kako bi je zainteresovani po potrebi mogli konsultovati i dalje koristiti, kako za medije tako i za druge svrhe.

Kao što smo već rekli, kroz brojne službene i društvene angažmane značajno ste učestvovali u životu i razvoju Tivta kroz više decenija. Ali ipka, i prije svega, veže vas se za Gornju Lastvu, selo odakle potičete. Napori za očuvanje sela traju već 50-ak godina.

Društvo za održavanje Gornje Lastve, Društvo prijatelja Gornja Lastve, formirano je 1974.godine. Formirao ga je predsjednik mjesne zajednice Lastva, Anton Nikolić. Od samog početka, bio sam sa njim u vrhu toga društva i napravili smo program koji je imao za cilj očuvanje Gornje Lastve od propadanja. Tada je Gornja Lastva imala oko 35 stanovnika i vidjeli smo da taj broj rapidno opada, te smo nekim akcijama pokušali da utičemo da se raseljavanje sela zaustavi. Mornarica je 1958.godine pomogla da se napravi kolski put, kako bi radnici iz Gornje Lastve mogli da idu na posao u Arsenal. Te 1974. smo pokrenuli akciju da se put asfaltira. Taj posao je završen 1976.godine i put je pušten u promet. Međutim, auta za radnike više nije bilo, jer nije bilo radnika. To je bila prva konkretna akcija Društva. Drugo, za što smo se izborili nakon zemljotresa, je da se dobije nova trafostanica i obezbijedi solidno snabdijevanje vodom. Napravljen je novi rezervoar za vodu od 1000 kubika, nakon čega se radio i vodovod, do skoro svake kuće su sprovedene plastične cijeli za vodosnabdijevanje. Nakon zemljotresa smo uredili i mlin, popravljene su i kuće koje su bile oštećene u potresu. Sve je to dalo uslove da 1984.godine započnemo akciju na okupljanju gostiju. Te i tokom naredne dvije godine bilo je oko 4500 turista, koji su u Gronju Lastvu dolazili organizovanim autobuskim prijevozom iz Tivta, Risna i Budve, a HTP Mimoza im je je pripremala doručak sa specijalitetima domaće kuhinje. To je bio početak ruralnog turizma, ali su došle 90-te, koje sui vou priču naglo prekinule.
Takođe, 1982.godine, u Opštini Tivat je donesena odluka da se 13 cjelina, koje su imale odlike ruralnog primorskog naselja, održe. Posao za izradu tog projekta dobila je jedna firma iz Beograda, i 1986. Godine taj je posao i završen, Dokumentacija se čuva u Opštini Tivat i ona se može pogledati. Kasnije, kroz organizaciju arhitektonskih radionica za studente Univerziteta u Parizu, u Gornjoj Lastvi je održano 6 ljetnjih radnih kampova. Studenti su radili na razradi tog projekta napravljenog i za ovo selo 1986.godine i planirali kako da se taj projekat primijeni. Radionice su ujedno bile i prvi boravak inostranih gostiju, koji su i spavali u Gornjoj Lastvi i tu se hranili.
U selu je organizovana i prva radionica Muzičke škole Tivat sa profesorima iz Švedske, a ove su organizacije najavile početak jednog novog, zanimljivijeg života u Gornjoj Lastvi.

Činjenica je da danas u selu stalno živi samo jedna osoba. Najveći izazov je upravo privući stanovnike nazad u selo, što ne garantuju ni studija ambijentalne cjeline iz 1976.godine, kao ni studije koje su prizašle iz nedavno okončanog projekta "Baština- pokretač razvoja", kroz koji je upravo Gornja Lastva označena kao najperspektivnije mjesto u unutrašnjosti Vrmca za održiv razvoj između ostalog i turizma. Jedna od partnera na ovom projektu bilo je KZU Napredak Gornja Lastva, za čije buđenje iz uspavanosti ste i vi donekle "krivac". Ovo društvo datira sa kraja 19.vijeka. Napora je dosta, a rezultati nikako da se pokažu. Na kome je da preuzme odgovornost da se vrati život u ovo govoto savršeno očuvano selo?

To je dosta kompleksan problem. Kao prvo, trebalo bi Gornju Lastvu opština da proglasi turističkim mjestom, za to turističko mjesto da usvoji detaljni urbanistički plan, da bi se selo sačuvalo od devastacije, od neprikladne gradnje i tako dalje, kako bi se očuvao ambijent. Što se tiče vraćanja naroda u selo, to je problem koji mene najviše muči. Pored svega što je planirano, napisano, zapisano, praksa je pokazala da je to gotovo nemoguće. Sad je ostalo da u ovim uslovima Lastva može razvijati jedan vid turizma, koji bi se bazirao na vjerskom turizmu, na biciklizmu, na planinarenju, na posjeti spomenicima kulture, kojih ima, na posjeti građevinskim objektima i nekim drugim sadržajima koji bi okupljali ljude, s obzirom da Gornja Lastva ima sve sadržaje da primi goste. Ima dom kulture, koji pored ugostiteljskog dijela, ima i prostor za okupljanja i sastanke, ima seoski mlin, ima crkvu sa bogatom riznicom, ima zbirku dokumenata i predmeta iz Gornje Lastve, tako da ima uslova i razloga da ljudi dolaze i okupljaju se. Međutim, ja sam nezadovoljan što je selo zapušteno. Danas može oko sovje kuće da radi samo onaj kome pripada, vi ne možete poći i sređivati neku kuću ili neko dvorište. Imovinski odnosi su takođe veliki problem. Ja vjerujem das u od početka upravo imovinski odnosi bili razlog za raseljavanje Gornje Lastve, iako se to stidljivo pričalo, ali de facto je tako. Dalje, ukidanjem škole 1963. i nekim drugim sardžajima koji su se izgubili, selo je kao mjesto stanovanja osuđeno na propast. U svakom drugom smislu donekle smo uspjeli sa njegovim očuvanjem osim u smislu povratka stalnih stanovnika u selo. I dalje mi to izgleda gotovo nemoguće. Ljude možemo vratiti jedino izgradnjom ili popravkom kuća za odmor ili izdavanje turistima, i takvih primjera imamo. Mi imamo 20-ak kuća, koje bi sa sitnim intervencijama mogle biti prilagođene za tu svrhu. To je jedan vid turizma koji bi mogao, barem radon, vratiti izvjestan broj ljudi u selo.

U svim vašim naporima za očuvanje sela značajno vas podržava i princ Nikola Petrović Njegoš. Njegova fondacija upravo sada sprovodi projekat obnove maslinjaka u selu.

To je tačno, to je velika istina. Princ Nikola je to pokazao još 2000. godine, kada je prvi put došao u selo i izrazio svoj interes da podrži njegov razvoj. Pomogao je pripremu i realizaciju arhitektosnkih radionica za studente iz Pariza, kojima je prisustvovao svih godina dok su se održavale. Iz te ljubavi prema Gornjoj Lastvi, on je, kroz Fondaciju Petrović-Njegoš, pomogao da se praktično obnovi dio malsinarstva, da se pokose dolci ispod maslina id a se te malsine stručno obrežu, kako bi mogle ponovo da donose plodove, kako bi ljudi mogli da proizvode ulje. Mlin je tu, prema tome, samo treba da nastavimo napore koje je započeo. Osim toga, princ Nikola dosta govori o Gornjoj Lastvi i promoviše je, zbog čega smo mu posebno zahvalni i mnogo ga cijenimo.

Foto-kino i video klub "Mladost"- Gornja i Donja Lastva. I ovjde ste jedan od pokretača priče.

Foto klub je formiran 1961.godine u Gornjoj Lastvi. Međutim, raseljavanjem Gornje Lastve, pa i mojim odlaskom iz sela šezdeset i neke godine, klub se preselio u Donju Lastvu it u razvio najobimniju aktivnost in a polju fotografije in a polju amaterskog filma. Vodili smo veliku brigu da se smjestimo u neki prostor koji je adekvatan za tu djelatnost, što smo i postigli. Malo po malo, stigli smo do toga da budemo najuspješniji klub u Crnoj Gori. Pored OFK Titograd, tivatski klub je bio veoma zapažen u cijeloj bivšoj zemlji, sa puno filmova, puno izložbi. Sada radimo dosta na dokumentaciji, da se ta dokumentacija sredi- mi smo filmove radili na 8mm traci, a sada ulažemo napore da se ti materijali prebace u digitalni format kako bi bili dostupni za upotrebu is vi na jednom mjestu. To je jako veliki posao, jer se količina materijala o kojem govorim, traka, broji kilometrima. Dosta toga posla smo već obavili, ali sada predstoji akcija da se taj material premontira na pojedinačne filmove. Mi smo do u posljednje vrijeme imali dvije predstave u multimedijalnoj Sali opštine, kada smo prikazali neke od filmova za koje je završena montaža, koji prikazuju gradnju aerodrome, školskog centra, akcije na uređenju grada. To su veoma vrijedni dokumenti danas, iako mi, tada kad smo snimali, nismo mislili da će toliko vrijediti. A, što se tiče snimanja, danas su glavni telefoni. Meni se lično to ne dopada. Snimci, kako foto, tako i video, ostanu u aparatima. Nema takmičarskog dijela cijele priče, a ako je ima, onda je to poluprofesionalni angažman. Treba se dobro upustiti u to, treba dosta uložiti u opremu, kako za snimanje, tako i za montažu. Ali to je neka druga priča. Kada govorimo o Klubu, on živi u Lastvi, i živjeće još.

Evo, kad pominjete takmičarski duh, da još podsjetimo ina činjenicu da su članovi FKV kluba Mladost postizali značajna priznanja i osvajali nagrade i na međunarodnoj sceni. Bili ste svojevrsni ambasadori u umjetničkom prostoru Evrope toga vremena, zaslužni da se ime našeg grada čuje na daleko.

Njauspješniji na tom planu je bio Krsto Kiko Tomičić, koji je izlagao vani, i Anton Gula Marković. Oni su svoje filmove izlagali u Austriji, u Holandiji i tako dalje. Uglavnom, poznati su ti filmovi i oni predstavljaju vrhunac filmske djelatnosti kluba.

Život Tivta onoga vremena i život Tivta danas- da li se kvalitet života može upoređivati?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Razlike su velike, i u uslovima života, i u poziciji opštine, u investicijama, u svemu. Danas su druge teme života, drugi krugovi. Jas am se političkog života ostavio 90-ih godina. Nisam bio zadovoljan kako se sve kreće, a i godine su mi naložile da se povučem. Ima dosta mlađih koji mogu da vode grad, i koji se bolje snalaze u ovom vremenu od nas starijih. Lično mislim das u potezi koji se povlače u razvoju turima i svega ostalog generalno dobri. Ima i loših poteza, ali guramo mi to.

Mislite da ćemo se u domenu turizma dalje razvijati na održiv način?

Ja mislim da to jeste naša perspektiva za neki duži period. Ako se krene na izgradnji Luštice, Plavih horizonata, Svetog Marka, Ostrva cvijeća, Mimoze, Kamelije, da turizam jeste perspektiva. U tom smislu, naša djeca treba u školama da što više poklanjaju pažnju učenju stranih jezika, jer nema rada u turizmu bez poznavanja stranih jezika.

Izvor: Radio Tivat