BOGDAŠIĆI

Prenosimo iz rubrike ,,Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Srednjevjekovni Bogdašići zauzimali su otprilike jednaki prostor kao i danas: gornji sliv rječice Gradaščice, omeđen bilom Vrmca s najvišim vrhom Sv. Ilijom, razvođem Gradaščice i potoka koji teče prema rtu Seljanovo te, na jugozapadu, bilom Popove glave i granicom koja presijeca Gradaščicu i njezinu dolinu ispod crkve Sv. Petra (Gradac). Danas se dijeli na Gornje i Donje Bogdašiće.

Donji Bogdašići se u spisima iz XIV. stoljeća javljaju pod nazivom Gradec (Gradez), prema istoimenome potoku. Selo je dobilo ime po stanovitom Bogdaši. U tom ćemo smislu navesti Boleslava Bogdašu iz Pasiglava, čija su supruga Velislava i sin Nenad svoju zemlju pod Kavčem založili Nikoli Kufekti za 15 perpera; teren se nalazio niže od zemljišta Marina Golije... Po ovoj bi se izjavi reklo da su Gornji Bogdašići ranije zahvaćali i prostor sela Pasiglava. Podaci iz notarskih isprava iz XIV. stoljeća idu tome u prilog jer mnoge obitelji u Gornjim Bogdašićima i Gornjoj Lastvi potječu iz Pasiglava. Primjerice, Marinus Golie je od Marina Filipovoga kupio dva kvadranjola vinograda, koje je ovaj kupio od Cane Glavacti, a sa strane Pasiglava graniči isti taj kupac... .
Osobitu pažnju zaslužuje katolička crkva sv. Petra u Bogdašićima (Sanctus Petrus de Gradez), na kojoj se sačuvao natpis iz 1269. godine. Sa strane nadvratnika s unutarnje strane može se pročitati ćirilični natpis: ,,V ime oca i sina i svetago duha i svete bogorodice i svetih vrhovnih apostola ja milostiju božjom jepiskop zetski Neofit sazdah ovaj hram sij v oblast svetago Mihaila v dni blagočastivago i bogom državnago i svetorodimago gospodina kralja Stjefana Uroša sina prvovjenčanago kralja Stjefana vunuka svatago Simeona Nemane v lieto 6557-6777. Ploča s ovim natpisom je prelomljena, zbog čega Ivo Stjepčević iznosi mišljenje da je donesena s druge zgrade i uzidana u ondašnju crkvu Sv. Petra. Iz natpisa slijedi – nastavlja Stjepčević - da je zetski episkop Neofit za vrijeme vladavine Stefana Uroša (1242.-1276.) sazidao (drugu) crkvu u području Sv. Mihovila, a ista pripadala njegovoj jurisdikciji. Pavao Butorac, pak, smatra ,,da je upravo ista crkva sv. Petra na sadašnjem mjestu bila nekada najprije benediktinska, pak ,,grčka", i napokon opet katolička." To Butorac tvrdi na temelju kanonskoga pohoda Marina Draga u Bogdašić i Mrčevac (1689.), kojom je prilikom rečeno da je spomenuta crkva vrlo stara, a recimo da je samostan s crkvom postojao još u XI. stoljeću. Benediktinci su ga napustili prije polovice XIII. stoljeća. Činjenicu da je ovaj samostan napušten, Butorac povezuje s upadom Mongola 1242. godine, na istovjetan način kao što je bio napušten i prevlački benediktinski samostan. Povjesničar koji se posebno bavio Srednjim vijekom, Ivan Božić, također govori o crkvi sv. Petra na brežuljku Gradac koja se ubraja među prve benediktinske opatije na tom prostoru. Na toj crkvi se nalazi natpis na latinskome jeziku iz XI. stoljeća, a drugi natpis, koji datira uz 1269. godine, ugrađen na polomljenoj ploči do ulaznih vrata i pisan staroslavenskim jezikom, otkriva ime zetskoga episkopa Neofita. Ovu je crkvu avinjonski papa Klement VI. u pismu upućenome caru Dušanu 6. siječnja 1346. godine naveo uz još neke crkve koje su, prema izvješću novoga kotorskoga biskupa Sergija, raniji srpski vladari bili oduzeli Katoličkoj crkvi zajedno s posjedima. Tako je kotorska dijeceza ono što joj je bilo nemoguće postići u srpskoj državi, za Balšića i za mletačkih borbi s despotom- da metohiju sv. Mihaila potčini kotorskoj općini- postigla sredinom XV. stoljeća, kada su crkva i manastir na području metohije bili porušeni.
Današnji izgled jednobrodne crkve s dvjema bočnim kapelama predstavlja rezultat brojnih pregradnji još od postojanja nastarijega benediktinskog hrama u okviru samostana, uz spomen Regulusa, graditelja klaustra. Ćirilični natpis episkopa Neofita ugrađen je na zapadnom pročelju, a latinski natpis Regulusa u unutrašnjosti , na južnome zidu. Za južnu kapelu ukrašenu freskama iz druge polovice XIII. stoljeća utvrđeno je da predstavlja ostatak hrama iz Neofitova vremena, a kapela na sjevernoj strani je dograđena u drugoj polovici XIX stoljeća. Iz toga vremena potječe i dograđeni zid na južnome zidu.
Srednjevjekovni Bogdašići imali su dosta zemlje na području drugih sela: u Brdima, području Sv. Spasa (in contrata sancti Salvatoris in Berda), odnosno na lokalitetu Spas koji leži ,,blizu Bjelila s kućom obitelji Beskuća;'' zatim na lokalitetu Gnjilišta ,,ispod Sv. Srđa'', na lokalitetu Žuke, u predjelu Bobovišta, Kitunice, Sjenokosa, Kamen Mosta, u predjelu Konina, Kazestre, Počula, Željkova ili Žekova (na ovom lokalitetu su se nalazili i posjedi opatije sv. Jurja), pod Svinjarevim Brdom, gdje je kasnije nastala Druškovina, po prezimenu kotorskoga posjednika Marina Druška; imali su i lokalitet Duge i još neke terena na drugim mjestima. Tu gdje su bili i posjedi opatije sv. Jurja već su nadirali i posjedi Mrčevca. Bilo je i rasutih posjeda Bogdašića u Pasiglavi: teren na Ljeskovcu, Lokve, Sovljak. Pored stanovništva iz Lastve, Crnog Plata, Pasiglava, Mrčevca i Brda, zemlju su od Bogdašića kupovale kotorske plemićke obitelji Buća, Bizanti, Bolica, Vrakjen, Druško, Pelegrina, kao i imućni građani i bogati obrtnici.
Temeljem mletačkoga dokumenta iz 1421. godine, I. Stjepčević iznosi da su sela Pasiglava, Bogdašića, Lješevića i Prevlake sa župom, solanama i otocima, činila vlastelinstvo pravoslavnoga manastira sv. Mihaila na Prevlaci. Na osnovi dokumenta iz 1443. godine navodi se isti ovaj podatak. I. Sindik, pak, iznosi mišljenje da su Bogdašići i Pasiglav ulazili u sastav metohije, ali ih navodi kao sela kotorskoga distrikta na temelju sadržaja 111. poglavlja Kotorskoga statuta, gdje se spominju obveze stražaranje seljana (homines), u smislu čuvanja kotorskih posjeda. Poznato je da su se pri kraju XIV. i tijekom prve polovice XV. stoljeća mnogi borili oko Prevlake i Metohije, te solana (Đurađ Stracimirović, Crnojevići, Balša III., Đurađ Branković), kao i Kotor i Mlečani (od 1420.g.), te se na svaki način trudili sačuvati ih kao svoje.
* * *
Crkva Sv. Ilije nalazila se iznad Pasiglava, na istoimenu vrhu. Ne zna se kada je porušena. Godine 1434. Ostoja i Nikola Musić iz Lastve prodaju Marinu Drušku iz Kotora zemlju u Ljeskovcu ispod sv. Ilije. U blizini Gornje Lastve, u Pasiglavu, nalazila se crkva sv. Ivana (podatak iz 1474. godine) koja početkom XVII. stoljeća više ne postoji.
Crkva sv. Vida nalazi se na istoimenom brdu čiji je stariji naziv Oštro Brdo. Spominje se ,,zemlja na Oštrobrdu" 1327. godine: ,,Ja, Bogdan pok. Obrata Prosatova, sa sinom Radoslavom prodajem braći Proljubu i Bogoju, sinovima Radena iz Lastve deset kvadranjola naše zemlje na Oštrom Brdu ." Crkvica od kamena još postoji, iako je u prošlosti stradala od elementarnih nepogoda i Turaka. U njoj su se pokopavali mrtvi iz Lastve. Na vratima i na kamenici za blagoslovljenu vodu uklesani su reljefi bizantskog križa. Oltar je starije konstrukcije.
Većebrdo (Vuiechie bardo) iznad Lepetana bilo je solidno naseljeno. Spominje se u 111. poglavlju Kotorskoga statuta i u 2. notarskoj knjizi iz 1439. godine. Većebrdo je u srednjem vijeku pripadalo području samostana sv. Jurja.

Anita Mažibradić "Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara", Donja Lastva 2015.

(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore

Izvor: Radio Tivat