Boka je prisutna u svakom mom dahu - intervju Vanda Babić

www.pobjeda.me:

Prvi roman „Cesta i ptica i oblak“ hrvatske spisateljice i profesorke Vande Babić, Tivćanke, rođene u Kotoru, prožimaju najmanje dvije opsesije: ljubav i snoviti pejzaži Boke Kotorske.

Roman je upravo objavljen u izdanju Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i Kulturnog centra Tivat i nakon zbirke poezije „Crta na dlanu“ čini literarni odmak ove autorice od naučnih studija i esejistike o kulturno-istorijskom nasljeđu Boke. Babić je pripadnica crnogorske dijaspore i autohtonih Hrvata Boke, objavljuje na portalima i u renomiranim književnim časopisima, a radovi su joj zastupljeni u antologiji hrvatskih pjesnika Boke.

Nakon poezije i naučnih radova ušli ste u proznu naraciju prvog romana. I poezija i atmosfera romana prožeti su ozračjem Boke Kotorske. Da li je i roman na tragu motiva i tema kojima ste se bavili u poeziji i esejistici?

Roman i jest i nije na tragu motiva i tema kojima se bavim u poetskom ili pak u znanstvenom ciklusu. Radi se o psihološkom romanu, pisanom poetskim stilom gdje se duboko raščlanjuje životna priča i okolnosti koje je na trenutak čine i nadrealnom. Radnja se događa u zatvorenom prostoru bez prozora i sve se odigrava na jednom zidu koji je uz glavne protagoniste živi lik romana.

Jasno da se jedan dio priče događa u Boki, jer sam tamo i kad nisam, no to ovdje neće biti olakotna okolnost s obzirom da ovaj roman protresa i najučmalije sredine, kutove, institucije, ljude... Pisala sam ga meni do sada, u možda najtežim životnim trenucima i sasvim sigurno on je moj krik i moja molitva, moja opomena i oprost, moj obračun i moja igračka. Ono što je važno, on je onaj peti dio zbirke koja je objavljena godinu ranije i sadrži četiri cjeline. Roman i zbirka su, dakle, isprepletani gotovo nerazdvojivi i u velikoj mjeri proživljeni što daje jednu posebnu težinu i osjet rečenici i stihu.

„Svijet je tako grub / da jedino što želim je / potražiti tvoj dlan i / skutriti se u njemu“, kažete u zbirci „Crta na dlanu“. Da li poezija, danas, zaista može biti utočište pred naletima haotičnog i „grubog“ svijeta?

Meni se čini da imam sreću što sam se naučila skrivati u stihovima još kao mala djevojčica kad sam hvatala Vitezovo „drveće koje je hodalo…“ Velika je milost kada u stihu nađeš utjehu i mir, ali i kada možeš samo jednom strofom pomaknuti planinu, isplakati tugu ili podijeliti sunčevu zraku. Poezija je magija koju ako imaš sreće upoznaš i s njom živiš. Ona daje odgovore, postavlja pitanja, ruši i gradi i što je najvažnije hrani vas, jača, oblikuje. Svaka moja pjesma ima svoga vlasnika i to nije nužno osoba. Ono što me raduje, a u jednoj književnoj kritici je i napisano svatko se pronađe u nekom stihu pa pjesme postaju ogledalo onoga tko ih čita, a ja kao autor ostajem izvan tog kruga. To me čini jako sretnom jer nije poenta da netko iščitava moje radosti i boli nego da onaj tko čita pronađe sebe, ispuni i ostvari se kroz moj stih. A svaka pjesma u ovoj zbirci je moj autogram, fotografija nekog trenutka duboko urezanog u moju vlastitost.

Unutarnji, lirski pejzaži „Crte na dlanu“ čitaju se i kao katalozi elegičnih slika o ljubavi i prolaznosti života. Istovremeno, to je Vaša intimna poetska hiromantija i traganje za vlastitim proročanstvima i sudbinom?

Sigurna sam da ste primijetili okosnicu oko koje su se okupile četiri cjeline Akvarel, Cvrčak u rimi, Imam ja i Ti, ja i oci naši. To je Ljubav prema Tebi, prema mističnom, onom nečem što osjećamo i zovemo Abba, potom prema Tebi koji mi pripadaš i kojemu pripadam. Treća, Imam ja sadrži pjesme koje su upućene Tebi imenom, a četvrta prostoru koji me je oplemenio, upotpunio, zaustavio. Dakle, Tebi ispisanom na mom dlanu. Ta crta spaja, ali i razdvaja. Ona je ucrtana, a mi možemo mijenjati sve osim njezine linije koju nismo crtali sami, ali sami odlučujemo gdje su nam granice i koji su nam koraci. Znate, svaki stih je otkinut iz vlastite nutrine i pušten u svijet. Tako sad dio mene luta. Toga sam se bojala. Lutanja djelića. Nije isto kao kad napišeš znanstvenu knjigu, ili objaviš pjesme i roman. Tamo se osiguraš bibliografijom i citatima, a ovdje si potpuno obnažen i sam. No, energija stiha, pjesme, zbirke putuje i donosi ti nove spoznaje. Samo to iskustvo ogoljenosti te mijenja… i tu počinje magija!

Zbirka je grafički raskošno opremljena i ilustrovana crtežima poznatih umjetnika Jagode i Dimitrija Popovića. Čini se da se Vaše pjesme i ilustracije u zbirci suptilno prožimaju i tvore jedan poseban estetski i semantički nivo?

Zbirka je stvarana kao hrvatsko-crnogorska priča koju smo kistom i riječju oslikali zajedno te mislim da je energija ove knjige čista nepatvorena ljubav koja kao takva sve uključuje, nikog ne izuzima i u toj našoj priči crta na dlanu postaje linija susreta. U recenziji je Pavle Goranović o tome napisao kako se Crta na dlanu dobro rimuje s linijama istinske umjetnosti, ili obrnuto, a zajedno čine jedinstven stvaralački trag ispisan po predjelima naših snova i umetnutih stvarnosti.

Gdje god zagrebete pronaći ćete dio sebe. A to ste vi, vaše srce, dom, domovina. Samo će netko iz Boke moći doživjeti pjesmu „Lovćen“ jer je pisana iz perspektive bosonoge djevojčice koja je protrčala Pinama i pila vodu s Češljara, odrastala u svojoj kulturi i upoznala drugu kroz ljude, život. Mislim da posebnu dimenziju čini čistoća emocija i otvorenost srca kojom smo svi zajedno ispričali priču. Ja stihom. Jagoda i Dimitrije Popović kistom.

Boku su moju ostavili da umre, kažete u „Bokeljskoj elegiji“ u povodu 850. godina posvećenja Katedrale Sv. Tripuna. Što Vas je pokrenulo za ovakav stih i viziju o Boki Kotorskoj, čiji su gradovi i krajolici tema i vaše poezije i naučnih radova?

Boka je prisutna u svakom mom dahu. To nije samo moj izbor, već misija, poslanje. Biti rođen u biseru je privilegij, ali i obveza. Ako na razne načine pokušavaju oskrnaviti dragulj ne smijete ostati mirni. Jer Boka je stara dama kojoj treba poštovanje, pažnja i pijetet. Vremena su u kojima ništa od toga nije „in“ no to me ne priječi da glasno prozivam sve i svakoga tko na bilo koji način urušava bokeljske palace, narušava njezinu ljepotu, krade joj identitet, ponižava je i pljuje.

Na koji način će aktuelno stanje u Crnoj Gori uticati na dobru saradnju Crne Gore i Hrvatske u kulturi i drugim oblastima i na hrvatsko-crnogorske odnose uopšte?

Hrvatska će uvijek skrbiti o svom narodu u Crnoj Gori kao i biti oslonac i ispružena ruka Crnoj Gori na njezinu europskom putu. Jasno, neće podržavati ništa što vraća vrijeme unatrag. Jasno je da kulturna scena u Crnoj Gori prolazi kroz vrlo težak period. Problem je u zaustavljenom kotaču pa se ne razmišlja u okviru moderne i suvremene kulturne stvarnosti 21. stoljeća već se osporavaju temeljna načela, izvorišta i sve ono što se na polju kulture odigravalo u pozitivnim i naprednim vrijednostima u prošlosti. Poštovanje je zamijenilo negiranje. Kultura se trenutno nalazi u zamci između negiranja i dekoriranja. Usprkos takvoj situaciji, unutar okvira kulture i znanosti mogu reći da imamo puno projekata s HNVCG, ali i s Fakultetom za crnogorski jezik i književnost, Istorijskim institutom, Centrom za kulturu u Tivtu, Cetinjem te ostalim važnim kulturnim institucijama Crne Gore. I dalje ćemo raditi na onome što nas povezuje i pri tome nećemo šutjeti na provokacije, pokušaje prekrajanja i brisanja povijesti.

„Svjedoci smo nijeme okupacije Crne Gore, brisanja crnogorskog identiteta i svih koji su zajedno s Crnogorcima 2006. vratili Crnoj Gori dostojanstvo i nezavisnost“, napisali ste nedavno povodom protesta ispred CG parlamenta. Kakvu sudbinu predviđate Crnoj Gori pod vođstvom sadašnje Vlade?

Voljela bih da nisam nikad trebala tako nešto napisati. No, ako djeca u kotorskoj osnovnoj školi nužno moraju pisati o svetosavskim zvonima, ako im se u tivatskoj školi serviraju paketići od Bratstva srpske pravoslavne omladine i brišu posebnosti naroda kojem pripadaju, ako se 90-ta vratila na mala vrata makar i u šaptu dužni smo reći ne takvoj Vladi i ne takvom vladanju! Ono što se namjerno zaboravlja je mali čovjek. Hrvat. Crnogorac. Albanac. Srbin. Mali čovjek najčešće oboli od ovakvih igara velikih mudraca i u njemu se umjesto brazde ljubavi ucrtavaju brazde mržnje. Tomu valja stati na kraj jer tu je najveća opasnost. A da je čovjek malen ispod zvijezda, velik kad je najteže dokazuje i trenutak kada su nas pogodili potresi. Gradovi Crne Gore, ljudi, organizacije, stranke, Hrvati, Crnogorci i svi dobri ljudi zaboravili su na sve osim najvažnijeg. Srca. Zato vjerujem u snagu one Crne Gore koja je obnovljena 2006. upravo na tim postulatima.

Scenario iz devedesetih

Neprekidno svjedočimo sistematskim nasrtajima na kulturno-istorijski identitet Boke i Crne Gore. Nakon avgustovskih izbora hrvatska manjina je ostala bez predstavnika u CG parlamentu? Kako to komentarišete?

Istrošila sam puno riječi na ova pitanja. U „Živoj istini“ na TVCG kazala sam kako je Crna Gora litijama i opsjenama smišljeno i ciljano podvrgnuta devastaciji. Pred očima se rušila država i čovjek. Sve se to događalo iza bogobojaznih maski, kao brašnjava bijela vučja šapa. Nažalost mnogi nisu prepoznali krucijalni trenutak i pobijedili su ih vlastite sujete, a ne opće dobro i dobro svog naroda, ali i dobro svih naroda u građanskoj Crnoj Gori.                 

Hrvatski narod u Boki nije stavio budućnost svoje djece ispred vlastitih frustracija i pao je na najvažnijem ispitu. Ostao je bez predstavnika u parlamentu što nije beznačajno, ali sad ima priliku jednako kao i crnogorski presložit se, postavit čvrste ciljeve i stisnut redove. Vrijeme koje dolazi nije blago, no uvijek se treba sjetiti da je zemlja na kojoj stojiš tvoje ognjište i nitko na svijetu nema pravo zvati je drugim imenom. Ta spoznaja svima treba dati potrebnu snagu da izdrže i odole nasrtajima koji nisu i prije u povijesti Boke i Crne Gore nepoznati, a na to nas podsjeća i scenarij 90-ih u Hrvatskoj, BiH, slični ovima danas u Crnoj Gori.

Izvor: www.pobjeda.me