Domagoj Vidović - za časopis Rodu o jeziku

Domagoj Vidović: Kad je quelle Deutsche Welle

Iako sam se odavna zarekao da se politike u svojim štivima neću doticati, ovoga ću puta učiniti iznimku. Naime, o izborima se u Crnoj Gori u Hrvatskoj uglavnom piše iz druge ili treće ruke, otprilike kao o trenutačnome stanju u Libanonu, iako je riječ o susjednoj državi s malobrojnom, ali vrlo važnom, baštinom pretrujenom i živahnom hrvatskom zajednicom, koja se i sama našla u procijepu zbog silnica koje se trenutačno u Crnoj Gori presijecaju. Među Hrvate u Crnoj Gori odlučio sam se uputiti nakon objave Zažapske onomastike, tj. u trenutku kad mi se činilo da istraživanja u istočnoj Hercegovini (ponajprije hercegovačkome dijelu Zažablja i Popovu) polako privodim kraju.

Tijekom 2014. već sam bio dogovorio odlazak u Boku kotorsku i Sutomore, ali kad je trebalo onamo poći, nastao je muk. Tek sam poslije doznao da me je u uobičajenoj maniri hrvatskoga naljepničarstva netko ondje prikazao kao zaposlenika „projugoslavenske ustanove“. Vole to činiti paradni Hrvati, a ja bijah poprilično razočaran jer sam zapeo na Prevlaci. U svibnju 2017. ukazala mi se prilika izravno upoznati s nekoliko Bokelja u Stonu tijekom Međudržavnoga susreta hrvatske književnosti. „Tvoje je samo da dođeš“, rekao mi je tad Zvonimir Deković i već sam dogodine došao u rujnu na trodnevnu probu, a u studenome na istraživanje. Oba su dolaska bila poučna.

Ljetni je bio uistinu zavodljiv jer je prekrasna Boka u kasno ljeto, no to vas razdoblje poprilično zavara jer je stanje kad nakon slavlja opet dođu noći duge, znatno drukčije. Na temelju ljetnih dana imate osjećaj da sve besprijekorno funkcionira i problemi vam se koje vam spominju domaćini čine nestvarnima. Tad vam stanje u Crnoj Gori sliči na prizore iz Budve na pjenu od mora, a ta država kao mala Švicarska, narodnosno raznolika, sa svojim problemima, ali funkcionalna.

Kad dođete u kasnu jesen, postaje vam malo jasnije koliko je stanje ozbiljno i koliko su svaki izbori u toj državi svojevrstan referendum tijekom kojega se svaki glas važe i može biti presudan, a kad uočite da tijekom srpsko-crnogorskih sukoba prosvjednici najčešće dolazi pred hrvatske kuće, postaju vam jasnije priče o bušenju guma te propucavanju vozila i balkona iz ne tako davne prošlosti. Stoga su čak i meni, koji nisam domaći, nakon nekoliko dolazaka u Boku i Svebarje (jer svaki bih put barem na jedno popodne skoknuo i do Bara) počele poprilično ići na živce kavanske priče iz udobnosti fotelja o nedovoljnome hrvatstvu Bokelja i Barana (i to onih koji su ostali na ognjištima), a na opaske dijalektologa kako zvuče kao Crnogorci, obično bih dobacio: „Otiđite tri dana dolje i ako nakon tri dana ne budete raspoznavali Hrvate od ostalih, zapalite diplomu!“

Dakle, kao da nisu dovoljno tamošnjim Hrvatima svakodnevni problemi, još i Hrvatima u domovini treba svako malo objašnjavati tko su i što su. Ljudi s kojima surađujem stoički to podnose i ustrajno nastoje (i to vrlo uspješno) upoznati hrvatsku javnost ne samo s povijesnom baštinom, nego i sadašnjošću (sjetimo se nedavnoga predstavljanja knjige o Boki i bokeljskim Hrvatima Vande Babić).

Općenito su Hrvati neobičan narod jer ih na okupu drže razlike. Tako sam i ja od Prevlake do Bojane tijekom boravka u najjužnijemu dijelu jadranskoga uzmorja uočio kako su, dakako ugrubo, Kotorani nekako najbliže Dubrovčanima, Tivćani Makaranima, a Barani Zadranima. Spičani mi, pak, nekako najviše nalikuju stanovnicima Hrvatskoga primorja, Zupci poput kombinacije Hrvata u istočnoj Hercegovini i brdskih Neretvana, a Šestani su baš onakvim kakvim ih je opisao Vladimir Marvučić – preslika stanovnika Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine. Njihov je suživot s pripadnicima drugih naroda također različit.

Nije isto biti Hrvat u Herceg-Novome, kroz koji ni s hrvatskim registarskim oznakama nije uvijek ugodno proći, ili u Svebarju u kojemu se Hrvati s pravom bune zbog posezanja za svojom baštinom, ne samo od pripadnika drugih vjera, nego i od Albanaca katolika koji u posljednje vrijeme prisvajaju hrvatsku sakralnu baštinu i mučeničku povijest, pa bi prosječan Hrvat vjerojatno bio poprilično iznenađen međunarodnosnim odnosima na mjesnoj razini jer znatno odstupaju od onoga što se očekuje i gotovo su u svakoj općini drukčiji. (Uostalom, nije isto biti ni Hrvat u Čitluku, Stocu i Ravnu, gradovima koji se nalaze u istoj pokrajini i istoj županiji te se uvijek treba raspitati prije nego što se donose opći sudovi, što Hrvati ako vole.) Sve te različitosti treba uvažavati te se šetati kao po jajima kako se nitko ne bi oćutio isključenim ako želite postići neki opći cilj.

„Znaš, mi sedamdeset godina nismo smjeli upotrebljavati hrvatsko ime, u ljudima je i sad strah kad ga se ističe jer smo dugo morali šutjeti i ispaštati za štošta za što nismo bili krivi“, objašnjavao mi je Zvonimir Deković svu težinu hrvatskoga položaja iskazujući razumijevanje za svakoga pojedinca „ranjena identiteta“, kako je govorio.

Činjenica da se hrvatsko ime održalo u Svebarju, koje je iz Dalmacije izdvojeno 1571., a koje osim tijekom mletačke vladavine gotovo tijekom čitavoga tisućljeća nije bilo u istoj zajednici s ostatkom hrvatskoga naroda pravo je malo čudo. Uspjeti da Hrvati dobiju zastupnika koji će se nazivati hrvatskim predstavnikom samo desetak godina nakon Domovinskoga rata u kojemu su Hrvati iz Crne Gore (a da ih ondje nije bilo, Dubrovnik bi sigurno lošije prošao, koliko god to dosad nitko ne isticao, jer je njihova prisutnost ipak remetila osvajačke planove) bili na stalnome udaru novo je čudo, a predstavljanje bi zbirke pjesama hrvatskoga književnika koji živi u Boki kotorskoj (iseljenika i izgnanika, nažalost, bilo je more) u Zagrebu te njegovo nazivanje hrvatskim pjesnikom 1945. izgledalo poput znanstvene fantastike. Mnogobrojne objavljene knjige kojima je (su)izdavač Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, među kojim se ističu Kotorski misal te Kotorski pontifikal i lekcionar, bez imalo su pretjerivanja svojevrstan spomenik političkome i kulturnome vodstvu Hrvata u Crnoj Gori. To se možda nedovoljno naglašava i još manje vidi, poglavito unutar same hrvatske zajednice, koja je zaokupljena vlastitim poteškoćama i brigama, ali ostaje za vječnost jer je u trenutcima kad se Hrvati ondje bore za biološki opstanak odrađeno strahovito mnogo posla, a planova još ima.

Vjerujem da će s protokom vremena i neistomišljenici shvatiti važnost činjenice da su izdana tolika djela od neprocjenjive važnosti te da su, ponajprije u Boki, ali sve više i u Baru, u posljednjih dvadesetak godina tamošnji Hrvati mogli ugledati mnoge hrvatske kulturne uglednike i vrsne znanstvenike te da je njihova suradnja s crnogorskim kolegama (a kako da ne istaknem Savu Markovića) postala trajnom i plodnom. Možda se plodovi takva rada trenutačno ne vide dovoljno, možda i nisu nešto što je najvažnije puku, ali je velika zasluga HNV-a (dakako i svih drugih pojedinaca i udruga) da se u hrvatskoj kulturi i znanosti za Bokom i Svebarjem ne tuguje, nego da ih se pohodi te u njima umjetnički stvara i istražuje. Sve to ne bi bilo moguće bez logističke potpore koju HNV pruža, od prvoga usmenog kontakta, preko službene komunikacije koju vam ugodnom čini Ana Vuksanović do dolaska i istraživanja.

Na posljednjim je izborima od triju Hrvata u Crnoj Gori koji su glasovali za stranke hrvatskim predznakom dvije trećine glasovalo za Hrvatsku građansku inicijativu. Od ukupnoga je broja hrvatskih glasača približno svaki treći glasovao za tu stranku (primjerice, samo je 4 – 5 % hrvatskih Talijana glasovalo da im zastupnik bude Furio Radin). U Hrvatskoj bi taj broj bio itekako dostatan da pripadnik neke manjine uđe u Hrvatski sabor. U Crnoj Gori zajamčenih mjesta za pripadnike manjina nema, pa su Hrvati zbog stotinjak glasova ostali bez toga mjesta. U Kotoru i Tivtu gotovo je šest puta više Hrvata glasovalo za tu stranku nego za suparničku Hrvatsku reformsku stranku, a poprilično je zanimljivo da se novoosnovana stranka, kojoj je dobrobit Hrvata navodno jedina na pameti, nije natjecala na lokalnim izborima u tim gradovima u kojima živi gotovo dvije trećine Hrvata iz Crne Gore. Dakle, ljudi im za državnu razinu ne nedostaje, a za mjesnu, i to u dvjema općinama koje su glavna baza hrvatskih glasača, kandidata nemaju. Nisam primijetio da je neki hrvatski analitičar to uočio, a upravo je zbog odnosa između glasača tih stranaka u Kotoru i Tivtu teško govoriti o raskolu unutar hrvatskoga naroda u Crnoj Gori.

Slično se pokušavalo nametnuti i u Bosni i Hercegovini, no svaki je takav pokušaj bio kratka daha. Međutim, ondje su i ukupan broj i postotak Hrvata znatno veći, pa je i prostora za politička razmimoilaženja više. Nijedan analitičar, koliko mi je poznato, nije naveo ni podatak da je za HGI na lokalnim izborima glasovalo oko 200 glasača više nego na državnima te bi s tim brojem glasova na državnoj razini Hrvati vjerojatno dobili svojega zastupnika u Skupštini Crne Gore. Bi li to bilo dovoljno da se održi ista vlast u državi koja je na stalnome klatnu između neovisnosti i „bratskoga“ zagrljaja sa sjevera, teško je reći jer crnogorska neovisnost, nažalost, već petnaestak godina ovisi o nekoliko tisuća glasača, a ima i moćne neprijatelje.

Ono što je jedino sigurno da su crnogorsku neovisnost zagovarali nekoć i danas zagovaraju Hrvati i unutar te države i u samoj Hrvatskoj te kako bi, da položaj Hrvata u Crnoj Gori ovisi o stupnju odanosti prema državi u kojoj žive, on bio znatno povoljniji. Hrvatski bi, pak, mediji mogli katkad otići na lice mjesta kako bi se uvjerili u stanje na terenu, a ne preslikavati tuđe tekstove i prevoditi raščlambe iz Deutsche Wellea.
Ostaje nam se nadati da su i mjesni Hrvati izvukli određene pouke jer se za svoja prava znatno lakše izboriti kad vas zastupa netko tko je ponikao iz vašega susjedstva i komu uvijek možete pokucati na vrata ako vam što zatreba, nego se šetati od vrata do vrata dok iscrpljeni ne odustanete. Postoje slični primjeri i u Bosni i Hercegovini kad su Hrvati izgubili gradonačelnička mjesta zbog međusobne podijeljenosti, ali su se brzo dozvali pameti. Vama, pak, poručujem da što češće putujete u krajeve daleke, a blize od Prevlake do Bojane jer stalnom prisutnošću naših ljudi dajemo podršku Bokeljima i Baranima da ostanu na svojim ognjištima. Kad se upoznate s tim krajevima, bit će vam jasnije koliko je teško bilo iz njih odlaziti.

(Tekst je objavljen u časopisu Rodu o jeziku, rujan 2020., br. 1)