Hrvati na jugoistočnome rubu – priča o Hrvatima iz Svebarja

Ostatci ostataka nekad moćne i slavne Crvene Hrvatske

U hrvatskoj se dijalektološkoj literaturi kao najistočnije područje u kojemu autohtono stanovništvo govori hrvatskim jezikom na istočnoj jadranskoj obali obično navodi Boka kotorska. Malo kome je poznato da su Hrvati autohtono stanovništvo i u Svebarju, kako mi se čini najprikladnije nazvati područje grada Bara s okolicom. Svebarje se dijeli na tri potpodručja: Spič (primorski pojas između Paštrovića i grada Bara, danas najpoznatiji po ljetovalištu Sutomore), Šestani (danas uglavnom iseljeno zaobalno područje između Crmnice i Krajine omeđeno Rumijom i Skadarskim jezerom iz kojega su se uglavnom doselili današnji Arbanasi u Zadar) i grad Bar s užom okolicom. U svim trima potpodručjima hrvatski je jezik bio i uglavnom još jest materinskim idiomom barem dijela autohtonoga stanovništva.

Prvo od spomenutih potpodručja, Spič, sve je do 1918. bila najistočnija jadranska općina s hrvatskom većinom u kojoj su iznimno jaki bili pravaši. Jedno od češćih prezimena u tome kraju jest Hrvatin, što zorno govori o negdašnjemu narodnosnom sastavu toga kraja.

Šestani su, kao drugo potpodručje Svebarja, posebni po tome što je riječ o dvojezičnome hrvatsko-albanskom području. To je ujedno jedino područje neprekinutoga hrvatskog povijesnog prostora (Janjevo i Letnica na Kosovu izolirane su eksklave) na kojemu se dotiču hrvatski i albanski jezik. Pritom moramo imati na umu da je nekoć granično područje hrvatskoga i albanskoga jezika bila sjeverna Albanija na što ukazuju osobna imena kao što su Milo i Zloglas u srednjovjekovnome Skadru. Da je riječ o izvorno hrvatskome području potvrđuju dokumenti iz 1485. kad su u Šestanima zapisani mnogi antroponimi, među njima i neka prezimena, primjerice Đorđović, Grgović, Hercegović i Ribar. Od narodnih imena navode se muška Bogo, Bojin, Bojko, Branko, Dabiživ, Dabo, Dabovan, Dapko, Dobrko, Dragić, Grubač, Miljo, Novak, Radašin, Radič, Rajko, Stajko, Stoja, Vuk i Vukašin te žensko ime Vojica, a od kršćanskih Dimitrije, Đura, Đuras, Đurko, Đuro, Ivan, Lako, Lazar, Marko, Maro, Maroje, Melko, Nikče, Niko, Nikša, Pejan, Stepa i Stepan. Narodna imena (Bogo, Boroje, Glumina, Gradoje, Mladen, Radoje, Stojan, Trebač i Vukac), kršćanska imena (Andrija, Barac, Damjan, Marin, Marko, Martin, Nikola i Stepan) te prezimena (Kostić) u istome defteru nalazimo i u današnjoj Albaniji zapadno od Skadra, a koja su 1485. pripadala Nahiji Brda Šestani. Među narodnim imenima najčešće su inačice osobnoga imena Dabiživ te osobna imena koja sadržavaju osnove Rad- i Vuk-. Među kršćanskim imenima najčešća su inačice osobnih imena Đurađ, Marin, Nikola i Stepan (usp. Stjepan). Usporedimo li navedena imena s popisom imena Cetinske krajine ili kliškoga područja iz istoga razdoblja, ne ćemo uočiti veliku razliku. Albanska imena u to područje prodiru tek u XVII. stoljeću te se povezuju s osmanlijskim osvajanjima, pa je sasvim razvidno da je albansko ime u Šestane dospjelo naknadno.

„Pounijaćeni“ katolici iz razdoblja Nemanjića

            Kad je riječ o užemu gradskom barskom području, Hrvati su kao većina do danas opstali samo u Zupcima, mjestancu smještenomu približno 7 kilometara sjeverozapadno od Bara. U tome je naselju, u blizini današnjega manastira Ribnjak, tijekom vladavine Jelene Anžujske u XIII. stoljeću podignuta katolička crkva svetoga Ivana Krstitelja. Srušena je u potresu 1667., a njezini se temelji i danas nalaze uza spomenuti manastir, što ne ometa naše istočne susjede u ničim potkrijepljenim tvrdnjama da su zubački katolici potomci „pounijaćenih“ pravoslavaca. Koliko je to realno, osim podatka da je spomenuta katolička crkva barem 600 godina starija od pravoslavnoga manastira, zorno pokazuje podatak da je u srednjovjekovnome Baru svih 66 sakralnih zdanja, koliko ih je pobrojio objektivni crnogorski povjesničar umjetnosti Savo Marković, bilo katoličko. Osim arheoloških ostataka posredno na postojanje naselja na području današnjih Zubaca prije prve povijesne potvrde upućuje spomen Baranina Jurka Vlkotića iz 1388. i Miloša Zupca iz 1426. Posebno je bitno napomenuti kako Vukotići i danas žive u Zupcima zbog različitih „predanja“ po kojima su katolici, ako nisu „pounijaćeni“ pravoslavci, novopečeni doseljenici iz katoličke sjeverne Albanije iz razdoblja nakon pada Bara pod osmanlijsku vlast 1571. Na pitanje kako je Katolička Crkva pokatoličila pravoslavce kad su među stradalnicama od Osmanlija bili i pripadnici najvišega klera poput ulcinjskoga biskupa Ivana Bruna, nismo dočekali odgovora. Godine 1649. pred barskim su gradskim zidinama Osmanlije pogubili mnoge katolike jer se nisu odrekli katoličke vjere. U katoličku su crkvu svetoga Nikole, koja se spominje u povijesnim vrelima od 1637., prenesene mnoge slike iz barskih katoličkih crkava kako ne bi bile uništene.

Osmanlijska su osvajanja nepovratno izmijenila vjerski sastav dotad većinski katoličkoga barskog područja, pa je danas u gradu Baru 5,51 % katolika, a u barskoj općini 7,24 % (oko 3000), od čega izrazitu većinu čine oni hrvatskoga podrijetla.

Hrvatska trobojnica i pleter na barskim spomenicima

Važno je napomenuti da među današnjim Arbanasima na zadarskome predaju o podrijetlu iz Zubaca čuvaju rodovi Jelenković i Perović, a u Zadar su se iselili i Žmirići, čiji je potomak Ivan Žmirić 1881. naslikao sliku „Vjenčanje s Crne Gore s morem“ na kojoj se jasno razaznaje hrvatska trobojnica. Usto, hrvatski se pleter, koji se nekoć nalazio na razrušenoj barskoj katedrali svetoga Jurja, nahodi na trima mjestima u Baru. Zupčani (ili Zupci, kako se sami nazivaju) su se iseljavali i u Carigrad, u kojemu su neki od njih ponijeli naslov hrvat-baše (tal. Capo – Croato dei Latini Zupzali). Zupčani su sudjelovali u političkome životu crnogorske kneževine (1878. – 1910.) i kraljevine (1910. – 1918.) kao zastupnici u crnogorskoj skupštini, a za Kraljevine Jugoslavije (u okviru koje su se od 1929. Zupci nalazili unutar Zetske banovine) također su sudjelovali u političkome životu. Bilo ih je, među ostalim, i među članovima Hrvatske seljačke stranke te različitih udruga s hrvatskim predznakom poput Hrvatskoga radiše. Dio je Zupčana tijekom Drugoga svjetskog rata u strahu od četničkih progona prebjegao u sjevernu Albaniju i Hrvatsku. Usto, jedini je uhićeni hrvatski proljećar iz Crne Gore, Zupčanin Ivo Vicković (1924. – 2012.), izravni potomak posljednjega hrvat-baše Mitra Vickovića, čime se potvrđuje neprekinutost uključenosti Zupčana u hrvatski politički i kulturni život višestoljetnoj izdvojenosti od vlastitih sunarodnjaka i matične države unatoč, što dosad nije bilo poznato hrvatskoj javnosti. Štoviše, župe Zupci i Bar najistočnije su katoličke župe u Crnoj Gori u kojima je i danas bogoslužni jezik hrvatski te je hrvatski standardni jezik u velikoj mjeri bio jezik nadgradnje mjesnih idioma ponajprije kad je riječ o kulturnome i vjerskome leksiku, pa je Svebarje ujedno najistočnije područje na istočnojadranskoj obali na kojemu se i danas govori hrvatskim jezikom.

Hrvatska imena i krsna slava

Mjesni je zubački osobnoimenski fond sličan onome na susjednome bokeljskom i dubrovačkom području. Prevladavaju kršćanska osobna imena iz kojih se izdvajaju ona svojstvena katoličkom pučanstvu (npr. Anto, Frano i Mihovil, a u nadimačkome je fondu okamenjeno i ime Mikula svojstveno čakavskom i jugozapadnom štokavskom području, a Jakob katolicima od Dubrovnika do Bara) i mjesne govore (npr. lik Jana za Anu). Zupčani su poznati i po ekspresivnim nadimcima (npr. Soko od Rabote).

Poput velikoga dijela Hrvata u Makarskome primorju, Vrgorskoj, Imotskoj i Neretvanskoj krajini, Hercegovini, dubrovačkome području te Boki kotorskoj Zupci imaju krsnu slavu (ili krsno ime, kako se običaj naziva u Boki kotorskoj i Svebarju), što se također pokušalo prikazati kao pravoslavni utjecaj na temelju netočne pretpostavke da svi pravoslavci imaju krsnu slavu o čemu je pisao Ivo Mišur. To je netočno jer krsnu slavu, primjerice, nemaju, primjerice, pravoslavni Rusi, Ukrajinci, Grci i veći dio Bugara niti je imaju svi Srbi, a uz dio Hrvata je od katolika imaju i albanski katolici te manji dio Bošnjaka islamske vjeroispovijesti na Sandžaku. Uostalom, još je Ćiro Truhelka dokazao kako je na južnoslavenskom području krsna slava ostatak pretkršćanskih vjerovanja koji se održao na području od Vrulje do sjeverne Albanije, dakle na području povijesne Crvene Hrvatske i među potomcima njezinih stanovnika neovisno o vjerskoj pripadnosti.

Stoljeće hrvatske šutnje

Zahvaljujući potpori matične mi ustanove Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i domaćih snaga (poglavito Ilije Vukotića i Vladimira Marvučića) u posljednje smo četiri godine obavili dijalektološka i onomastička istraživanja u Svebarju te su Zupci postali najjugoistočnijim dijalektološkim i onomastičkim punktom neprekinutoga hrvatskog jezičnog prostora. Kako Centar za jadransku onomastiku i etnolingvistiku u Zadru nakon istraživanja u Mulu u Boki kotorskoj namjerava obaviti istraživanja pomorskoga leksika i u gradu Baru, granice će se izvornoga prostiranja hrvatskoga jezika pomaknuti četrdesetak kilometara istočno od Budve, posljednjega punkta koji se upisivao u dijalektološke zemljovide.

Pritom treba imati na umu da od istraživanja Ivana Broza i Petra Skoka (dakle od prve polovice XX. stoljeća, gotovo čitavo stoljeće) donedavna nitko od hrvatskih dijalektologa i onomastičara nije terenski istraživao bokeljske i svebarske govore iako je već tijekom prvih istraživanja naznačeno koliko su ti govori važni za dublje razumijevanje razvoja hrvatskoga jezika. O Brozovu proučavanju barskih govora pisao je crnogorski jezikoslovac Adnan Čirgić. On je uvjerljivo i argumentirano prikazao utjecaj doseljavanja iz unutrašnjosti Crne Gore u Svebarje te utjecaj višejezičnosti u starosjedilačkim muslimanskim obiteljima na mjesni glasovni sustav. Budući da u Čirgićevu članku stoji kako je Broz, „pod uticajem vremena u kojemu je živio, jednačio štokavštinu s hrvatskim jezikom“, nužno je napomenuti kako je ta tvrdnja netočna jer su štokavsko narječje sebi od Brozova doba do danas prisvajali isključivo Srbi. Štoviše, velik je broj Brozovih suvremenika hrvatsku baštinu rjeđe prodavao, a češće davao u bescjenje našim istočnim susjedima, pa ako je spomenuti vukovac barske govore nazivao hrvatskima, za to je morao imati jake argumente, koji su se naknadnim istraživanjima i potvrdili.

Gotovo stoljetni izostanak hrvatskih terenskih jezikoslovnih istraživanja u Crnoj Gori prekinut je tek 2011. istraživanjem govora Gornje Lastve kod Tivta Sanje Vulić i radom Stipe Kekeza iz 2013. o tivatskim prezimenima, a nakon toga i različiti radovi o bokeljskoj toponimiji te bokeljskome i zubačkom leksiku.

O razlozima istraživačke stanke tijekom razdoblja „bratstva i jedinstva“ suvišno je govoriti. Bolje se osvrnuti na činjenicu da se posljednjih godina Svebarjem sustavno bave i povjesničari (poput Lovorke Ćoralić) i povjesničari umjetnosti (Vinicije Lupis, Ivana Prijatelj Pavičić i Igor Fisković), što je istinski zaokret od jugoslavenskoga razdoblja tijekom kojega se Bar u povijesnim raspravama rijetko spominjao i to uglavnom kako bi se umanjila važnost Barske kronike ili Ljetopisa Popa Dukljanina, dokumenta ispunjena redcima o Crvenoj Hrvatskoj, Hrvatima i Dalmaciji.

Sad nam valja zasukati rukave i pomoći našim sunarodnjacima ne samo da opstanu, nego i da se počnu ponositi onim što jesu. Hrvatska bi diplomacija to mogla osnažiti omogućivanjem lakše dostupnosti hrvatskih dokumenata svebarskim Hrvatima ili otvaranjem konzulata u Baru. Katolička Crkva u Hrvata mjesni bi puk mogla duhovno okrijepiti slanjem svećenika koji govore hrvatskim jezikom. Dok se to ne dogodi, stvaran je broj mjesnih Hrvata (koji se velikom većinom tako ne izjašnjavaju iz razumljivih razloga) na rubu hrvatskoga jugoistoka moguće utvrditi jedino tijekom ratnih zbivanja kad se propucavaju hrvatske kuće i vozila neovisno o tome kako se pojedinci izjašnjavaju, što se događalo i tijekom Domovinskoga rata. Nadajmo se da su ta olovna vremena iza nas i da ćemo napokon shvatiti da imamo državu.

Domagoj Vidović