IZDVAJAMO: Duhovna kultura Boke kotorske: Prošlost koja ne zaslužuje zaborav

Monografska publikacija „Hrvatsko kulturno društvo, Ljudevit Gaj", novo izdanje Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, svjedoči o jednom segmentu kulturne istorije Boke Kotorske, a štampana je ove godine uz pomoć Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava CG.

Vlaho Bukovac Hrvatski preporod 300x171 Duhovna kultura Boke Kotorske: Prošlost koja ne zaslužuje zaboravKulturna istorija

Autorka Anita Mažibradić, godinama predanog istraživačkog rada na dokumentima Istorijskog arhiva u Kotoru, daje doprinos nauci i otkriva dragocjene pojedinosti iz prošlosti Boke Kotorske, a na našu sreću i zadovoljstvo bavi se i zavičajnim prostorom Tivta. Potvrda tome je i ova knjiga – dokument o zavičajnoj kulturnoj istoriji, u kojoj Anita, imajući pred sobom sačuvanu dokumentaciju HKD „Ljudevit Gaj", kako i priliči dobrom arhivisti, donosi krajnje profesionalno i objektivno.

Knjiga je strukturirana u četiri cjeline. Pošto je ovo izdanje namijenjeno stručnoj, ali i široj javnosti, smatram da je sažeti povijesni okvir kojim započinju stranice knjige koristan i neizbježan u širem kontekstu teme kojom se knjiga bavi.

Horske dionice hrvatskih autora

Za istraživače glazbene tradicije Boke i muzikologe, Pjevačkog društva „Ljudevit Gaj" biće od značaja, jer će naći potvrdu da je Društvo podjednako njegovalo duhovnu i svjetovnu glazbu. Upornost, vježbanje, uz njihov muzički talenat, omogućili su da usvajaju zahtjevni repertoar u kome su bile zastupljene horske dionice hrvatskih autora, poznatih kompozitora Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Jakova Gotovca i niza drugih čija imena bilježi ova knjiga. Svakako treba podvući značajnu činjenicu da su među njima bila zastupljena djela bokeljskog kompozitora Iva Brkanovića (1906-1987) iz Škaljara.

U naseljima Gornje i Donje Lastve život se arhivski prati kroz više od šest vjekova (od 14. stoljeća), kada kotorski plemići u pitomom lastovskom i tivatskom ambijentu podižu ladanjske kuće, a kasnije i obogaćene pomorske porodice Prčanja i Dobrote, ostavljajući graditeljski trag, koji u ostacima i danas baštinimo. Statutom grada Kotora regulisani su društveni odnosi i šireg područja u koje spada i Lastva. S pravom autorka, u pomorstvu kojim su se Lastovljani bavili više nego ostali žitelji sela tivatskog područja, vidi izvorište kulturoloških dodira sa svijetom. Autorka u ovom dijelu knjige koristi istoriografske podatke don Iva Stjepčevića, Pavla Butorca, Anđelka Stjepčevića, ali nam donosi i niz interesantnih, do sada nepoznatih, arhivskih vijesti o agrarnim odnosima i graditeljstvu.

Polovinom 19. stoljeća susrijećemo se sa pojavom raširenom u čitavoj Boki Kotorskoj, djelovanjem asocijacija – kulturno- prosvjetnih društava, u kojima su naši preci ostavili neizbrisiv civilizacijski trag i potvrdu slavjenskog (ilirskog) preporodnog duha i hrvatskog etnosa ovog prostora.

Autorka nas upoznaje sa istorijskim prilikama u kojima se u Lastvi osniva Pjevačko društvo „Ljudevit Gaj" 1935. i djeluje do 1941. godine. U kontekstu jugoslavenske ideje, apostrofira tradicionalnu prilagodljivost i lojalnost Hrvata Boke Kotorske državnim upravama, ali i njihovo nastojanje očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta kroz kulturni iskaz koji neće ugroziti drugoga i drugačijega.

Dokumentarna građa

Ljudevit Gaj u ilirskoj odori 211x300 Duhovna kultura Boke Kotorske: Prošlost koja ne zaslužuje zaboravPjevačko društvo „Ljudevit Gaj", kao i druga kulturno- prosvjetna društva u Gornjoj i Donjoj Lastvi, ima svoje važno mjesto među čak 100 društava u Boki, koja su za 150 godina širila prosvjetno-kulturna, nacionalna, demokratska i građanska obilježja. Hrvatska društva u Boki u svojim imenima čuvaju memoriju na ličnosti hrvatske povijesti: kraljeve Tomislava i Zvonimira, banove Zrinske, a društvo kojim se bavi ova knjiga na Ljudevita Gaja, prvaka i ideologa ilirskog preporoda, književnika, pjesnika i reformatora hrvatskog jezika.
Arhivska građa o osnivanju i djelovanju Pjevačkog društva „Ljudevit Gaj", kome je 1940. dodat hrvatski predznak, data je hronološki u najvažnijem i najobimnijem dijelu publikacije. Sveobuhvatno se prate godišnje skupštine i aktivnosti kroz kulturne programe i nastupe, službenu korespondenciju, finansijske izvještaje i spiskove članova Društva, za njegovog šestogodišnjeg postojanja. Anita nam donosi ovu dokumentarnu građu integralno, ne vršeći selekciju vijesti, što čitaocu daje mogućnost da upozna sve aspekte djelovanja društva.

Hronika Pjevačkog društva „Ljudevit Gaj" bilježi samostalne nastupe i česte koncerte sa društvima „Napredak" iz Gornje Lastve, „Zvonimirom" sa Mula, „Hrvatskim sastankom" iz Škaljara.

Prigodnim programima, Društvo je sudjelovalo u obilježavanju obljetnica proslave u Lastvi i čitavoj Boki, a redovni su bili nastupi u Crkvi Sv. Roka za blagdane ( Sv.Roka, Sv. Josipa, Tjelova, Božića, Silvestrova...) i drugih crkvenih svečanosti, pa se tako bilježe nastupi prilikom održavanja svečanog pomena za kralja Aleksandra Prvog ujedinitelja, svečane zadušnice za biskupa Frana Učelinija, blagodarenja u povodu rođendana kralja Petra Drugog itd.

Koncerti i akademije održavani su u Domu jadranske straže, dvorani Jugoslavenskog doma, kavani Bačanovića u Tivtu, kavani „Dojmi" u Kotoru (povodom Bokeljske noći), česte zabave sa plesom u kavani Josipa Baziliška u Donjoj Lastvi.

Glazbena tradicija

notni zapis pjesme Bog i Hrvati 218x300 Duhovna kultura Boke Kotorske: Prošlost koja ne zaslužuje zaboravZa uzdizanje nivoa horske glazbe Pjevačkog društva „Ljudevit Gaj" zaslužna su značajna imena bokeljske glazbene tradicije koja su jedno vrijeme bili voditelji zbora: Kotoranin Anton Kopitović (1913-1983), koji je kasnije ostvario značajnu muzičku karijeru u Argentini, zatim Antun Homen (1906-1990), orguljaš Crkve Sv.Tripuna, pedagog i kompozitor.

Potrebno je posebno apostrofirati da su za šestogodišnjeg djelovanja muškog i mješovitog zbora članovi „Ljudevita Gaja" dali veliki doprinos širenju glazbene kulture u sve društvene tokove, pogotovo ako uzmemo u obzir da je to vrijeme kada nije postojalo organizovano glazbeno obrazovanje, sem privatnih poduka koje su u Kotoru davali glazbenici školovani u drugim sredinama.

Ne smiju se takođe zaboraviti povijesne okolnosti posljednjih godina djelovanja društva pred Drugi svjetski rat, koje su se odrazile i na rad i učestalije probleme u organizovanju i djelovanju Društva, zbog razilaženju pojedinaca u političkim ubjeđenjima.

Ipak, te sjene ne mogu umanjiti kulturne domete lastovske male sredine i prinos njenog Hrvatskog pjevačkog društva „Ljudevit Gaj", ne samo muzičkom, već ukupnog kulturnom životu, preko čitaonice, glumačkih skupina koje su djelovale pod okriljem Društva.

Odgovornost i preciznost

Konačno, treba naglasiti i još jednu dimenziju, jer ono što zrači iz ovih arhivalija, a što će pažljivi čitalac pronaći „među redovima" hronike ovog kulturnog društva i njegovih protagonista koji nijesu bili intelektualna elita, već činovnici, zanatlije, radnici, baca svijetlo na vrijeme u kojemu su odgovornost, preciznost, međusobno uvažavanje postojale kao uobičajene regule.

Entuzijazam i ljubav prema glazbi

Ono što se nameće kao prvi utisak, a što izbija iz sadržine svakog dokumenta, jeste entuzijazam i ljubav prema glazbi, jer je ovo, kao i slična društva u Boki, jedino na tim temeljima moglo opstati u oskudnim vremenima bez gotovo elementarnih uslova: bez finansijske potpore i bez vlastitog prostora za vježbanje i održavanje programa, koncerata, akademija, zabavnih večeri sa plesom. Samo je želja Lastovljana da se život osmisli, da se mještani i okruženje okupe oko različitih programa koji će zadovoljiti njihove kulturne, društvene pa i humanitarne potrebe, bila podstrek.

Niz zanimljivosti sigurno neće promaći čitaocu, na primjer da su članovi zbora brodom „Albanija" Zetske plovidbe trebali putovati šest sati do Dubrovnika, gdje su imali koncert. Zatim detalji priprema za organizaciju koncerata, scenskih igrokaza i zabava sa plesom. Članovi Društva brinuli su o svemu, ukrašavanju prostora, potrebnom mobilijaru, osvjetljenju i pripremi obaveznog bifea (nešto kao današnji koktel). Saznajemo da su se Lastovljani i gosti krijepili sendvičima sa šunkom, napolitankama, kruškovcem i višnjakom, malinovim sokom, nabavljanim kod lokalnih podruma, trgovina i pekare „Tarle".

Publikacija, dakle, uz osnovnu temu- hroniku Društva „Ljudevit Gaj"- nizom ovih i drugih detalja pruža mogućnost da zavirimo i osjetimo atmosferu života tridesetih godina 20. stoljeća. Zato je ova knjiga još jedno autentično svjedočanstvo o Lastvi i Boki, njenim ljudima, njihovim navikama i potrebama i poimanju vrijednosti, vremenu u kojem je duhovnost bila iznad materijalnog.

Tekst prate kopije originalnih dokumenata iz arhive Pjevačkog društva „Ljudevit Gaj", lično žalim što u ovoj monografiji nije našla mjesto niti jedna fotografija, koja bi uz arhivsku građu upotpunila dokumentarnost ovog izdanja. Isto tako želim ukazati na dobar izbor ilustracija za naslovnicu knjige. Na prednjoj korici je dat poznati portret Ljudevita Gaja u ilirskoj odori, a na zadnjoj segment čuvenog djela Vlaha Bukovca „Ilirski preporod", na kome se vidi lik prvaka ideje panslavizma, čije ime lastovsko pjevačko društvo nosi. Na omotu knjige je reprodukovan, u cijelosti, Bukovčev simboličan prikaz Ilirskog preporoda, istorijska kompozicija urađena 1895. kao veliki zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Po meni pravi izbor za likovno uobličenje knjige, pogotovo što pamtim iz djetinjstva da je njena printana reprodukcija ukrašavala zidove naših starih kuća. Ivanu Gunduliću, koji sjedi na prijestolju, dok ga krunišu vile, Prilazi povorka hrvatskih preporoditelja – iliraca predvođena Ljudevitom Gajem. Iza njega su Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Sidonija Rubido-Erdödy, Ivan Kukuljević- Sakcinski, Pavao Stoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Ferdo Livadić, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac. U prvom planu desno glumci iz vremena nastanka slike: Adam Mandrović i Marija Ružička- Stroži, Josip Freudenreich.

Zavičajna povijest

Danas, poslije skoro osam decenija, percepcija ovog dokumentarnog materijala nudi autentičnu sliku jednog kratkog vremenskog perioda, ali segmenta bez kojeg je nezamislivo stvaranje mozaičkog povijesnog – ekonomskog – društvenog – sociološkog i kulturnog miljea Lastve, Tivta, Boke Kotorske prve polovine prošlog stoljeća.

Zato smatram da objavljivanje ovakvih svjedočanstva ne znači samo trajno sačuvati memoriju na protagoniste i njihovo pregalaštvo u želji da život duhovno obogate, nego znači i ispisati dio zavičajne povijesti. A ona nam je dugo vremena izmicala, ostajala nepoznata ili ponekad samo bila ispričana, kao nostalgična uspomenama, od naših očeva i đedova.

Preuzeto sa: pobjeda.me

Piše: Marija Mihaliček