IZDVAJAMO: "Svježe je sjećanje na Tivat..."- Anita Mažibradić

Povodom promocije monografije „Hrvatsko kulturno društvo Ljudevit Gaj Donja Lastva", gošća emisije „Domaći i gosti" bila je njegova autorka, prof Anita Mažibradić.

Rođena Tivćanka, Anita Rajčević Mažibradić, nakon petnaetogodišnjeg profesorskog iskustva i 23 godine staža u Istorijskom arhivu Kotor, koje su uslijedile, penzionerske dane posvetila je publicističkom radu.

Više od dvije decenije arhivističkog rada, gdje se prije svega bavila periodom francuske vladavine Bokom Kotorskom, Anitu je u penziju odvelo sa brojim crticama iz istorije našeg zaliva, iz kojih se, najčešće spontano, iskristališu teme o kojima piše. Mnogo rjeđe, kao u slučaju „Ljudevita Gaja", u pitanju su naručeni radovi. Izdavač monografije je Hrvatsko nacionalno vijeće, a projekat je finansijski podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.

Iako je u svom publicističkom radu dosta pažnje posvetila kotorskim, prčanjskim, peraškim i hercegnovskim plemićkim i građanskim porodicama, te pisala o brojim drugim temama koje se tiču prije svega kulturne prošlosti Boke, Anita se ipak sa najvećim žarom posvećuje rodnom Tivtu i jedan je od malobrojih arhivista koji danas pišu o našem gradu. Kako sama naglašava, građi i temama ne pristupa ni kao novinar, ni kao istoričar. Trudeći se da eliminiše svaku pristranost, samo tumači arhivske spise u koje je imala uvid.

Nakon ovakvog ograđivanja, očekujemo suhoparno štivo, ali nas, nakon samo par redaka, Anita i u „Ljudevitu Gaju", u činjenice povijesti koja je definisala veoma dinamičan kulturni i društveni život onovremene Lastve i Tivta uvodi vještinom književnika pripovjedača, a donoseći nam činjenice i iz šireg konteksta društvenog i istorijskog momenta, koji su uokvirili djelovanje ovog društva u periodu od 1935. do 1941. godine.

Anitina želja je napisati knjigu, gdje će, a opet samo na osnovu arhivske građe, prikazati u kontinuitetu istoriju Tivta od najranijih pomena naselja na obroncima Vrmca iz kojih se razvio. Jedino je, kaže, plaši da za tako kapitalan rad neće imati vremena. Za današnji Tivat kaže da ga puno slabije poznaje, od onoga Tivta koji živi u njenim sjećanjima na način kako ga je opisala u svom radu „Tivat kroz vjekove":

„Svježe je sjećanje na Tivat iz vremena kada su kuće bile izgubljene u prostoru, kada ograde oko njih i oko prostranih okućnica, pod lozom, maslinama, smokvama i murvama, nisu bile potrebne. Kada su se svi u mjestu poznavali i kada im nije bio potreban moderan put da bi o feštama stigli jedni kod drugih. Ali, i kada su o radnim danima stizali u polje da okopaju i zasiju svoje parcele plodne zemlje. Bivši kmetovi otkupili su zemlju od svojih kotorskih gospodara zarađujući na moru kruh sa devet kora, ili pak kopajući Suetski kanal. Svježe je sjećanje na vrijeme kada su Tivćani, još od davnih godina pretprošlog vijeka pa sve do skorašnjih dana, na zvuk arsenalske sirene hitali u svoje zanatske radionice Arsenala; kada su, nakon napornog posla, znali, uparađeni, sa svojom obitelji prošetati rivom i odslušati koncert lastovskih tamburica, mjesnih horova i gradske muzike, zaplesati o feštama valcer i tango; dočekivati i ispraćati bijele putničke brodove, odgledati predstavu domaćeg amaterskog pozorišta; s dubokih pijetetom ispratiti svoje sugrađane na vječni počinak na groblje Svetog Šimuna. Sa tog groblja, zakopane prošlosti Tivta, između tamnih borova i prastare crkvice Svetog Šimuna, puca pogled na čarobni Tivatski zaliv i lučicu Kaliman, odakle su Tivćani oduvijek, uz zamahe vesala, išli u ribolov pod svijeću, bacali vrše i parangale, udicom lovili rombune, orade, ukljate, sa strepnjom i željom da ih niko ne pita kuda će. Barkama plovili do školja i iz pijeska vadili školjke žbogulje; bili radosni što su nesmetano, da se nisu nasukali, prošli Tunju; čuvali u sjećanju ribarske poste i nikome ih ne odavali; i svoj kraj voljeli i sa puno uzajamnog poštovanja se ophodili."

Uz napomenu da, i pored toga što gazi osmu deceniju života, Anitina bojazan da će se između nje i pisanja ispriječiti vrijeme, i nije skroz na mjestu kada upoznate ovu dinamičnu i radoznalu penzionerku, sa nestrpljenjem očekujemo neku njenu novu priču o starom Tivtu, koji, uz slične njoj, ipak neće pregaziti vrijeme.

Izvor: Radio Tivat