Jutarnji list o HGI-ju i izborima u Crnoj Gori

Ove nedjelje održat će se parlamentarni izbori u Crnoj Gori, zacijelo najvažniji politički odabir od referenduma iz 2006. godine što je prethodio crnogorskoj neovisnosti. Ovi su izbori izuzetno važni ne samo za Crnu Goru nego i za stabilnost na europskom Jugoistoku. U trenutku kad Putinov savjetnik Mihail Švidkoj draži Beograd nostalgijom za nesvrstanom prošlosti između Varšavskog pakta i "atlantističkog" NATO-saveza (Rossijskaja gazeta, 4. listopada), crnogorska opcija za Zapad jedna je od glavnih tema crnogorskih izbora. Protuzapadnu, anti-NATO i velikosrpsku opoziciju predvodi Demokratski front (DF), čudna nakupina koja povezuje četničke vojvode poput Andrije Mandića (Nova srpska demokratija, NSD) i nekoć reformne snage (Pokret za promjene, PzP) Nebojše Medojevića koji sad traži poništenje priznanja Kosova. No, odabir je otežan činjenicom da se protuzapadna, a zapravo proruska, opozicija lažno predstavlja borcem protiv "jednopartizma" Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS), koja je doista vrlo dugo na vlasti, u svakom slučaju od 1991., kad se SK Crne Gore preimenovao u DPS.

Nakon žestokih uličnih prosvjeda koji su potresli Podgoricu listopada 2015., NATO je pozvao Crnu Goru na službene pregovore o članstvu. Socijaldemokratska partija (SDP) Ranka Krivokapića, Đukanovićev bliski koalicijski partner još od 1998., u tom je trenutku okrenula leđa DPS-u. Ovaj raskol bio je naročito bolan jer je Krivokapićeva stranka bila srce independističke politike te posebna meta velikosrpske reakcije kad je riječ o nizu pitanja (jezik, zastava, grb, odnos prema SPC-u) važnih za posebnost crnogorskog identiteta. Krivokapićev SDP glasovao je protiv povjerenja vladi 27. siječnja, ali je dio opozicije podržao vladu. Štoviše, na nagovor Europskog parlamenta, vezano uz bojkot skupštine od strane proruskih stranaka, ali i uz potrese u vladajućoj koaliciji, Đukanović je našao prostor za sporazum s dijelom umjerenih kritičara.

Tijekom proljeća, na traženje Ujedinjene reformske akcije (URA) Žarka Rakčevića, Demokratskog saveza (DEMOS) Miodraga Lekića te Krivokapićeva SDP-a, koji su postavili svojih "sedam uslova" za suradnju, Đukanović je dao niz ustupaka u pitanjima uređivanja javne televizije, kontrole sigurnosne službe i uprave javnim poduzećima. No, unatoč činjenici da su predstavnici ovih triju stranaka ušli u Đukanovićevu vladu, koja nakon sporazuma nosi ime Vlada izbornog povjerenja, odnosi u vladi nisu dobri. Primjerice, na skupu lidera nekadašnjeg pokreta za nezavisnost, na desetu obljetnicu referenduma o nezavisnosti, Krivokapić je replicirao Đukanovićevu apelu za zaustavljanje podjela insistiranjem na širenju demokracije: "Kad predugo vlada jedan čovjek ili jedna partija, tada sve njihove ili njene greške postaju greške države" (Politika, 21. svibnja).

Ustupci opoziciji, uz niz reformi te procesuiranje nositelja vlasti koji su optuženi za korupciju (Svetozar Marović), bili su potrebni da bi Crna Gora mogla potpisati protokol o pristupanju NATO-u (19. svibnja). Đukanović s pravom misli da je bolje biti na NATO-stolu nego "na meniju. A kako je biti na meniju, vidjeli smo 1999. godine". No, upravo zato što ulazak u NATO znači konačan odmak od Miloševićeve politike koja je i proizvela NATO-ovu intervenciju 1999., prorusku (i velikosrpsku) opoziciju veseli činjenica da je pristupanje uglavnom ostvareno u trenutku velikih sukoba u independističkom bloku. Naime, protivnici nezavisnosti ujedno su i protivnici NATO-saveza. Zato je Andrija Mandić, stvarni predvodnik DF-a, zaključio da su dva stupa Đukanovićeve vladavine bili Ranko Krivokapić i Svetozar Marović: "Oba stupa su poklekla... Mi se radujemo što je Đukanović ostao sam i što ćemo uskoro da ga oborimo" (Politika, 19. svibnja).

Dramatična predviđanja elektrizirala su izbornu kampanju. Ako zanemarimo marginalne skupine, u ovim izborima crnogorska politika nastupa u četiri kolone. Pored proruskog DF-a i Đukanovićeva DPS-a, tu je još Krivokapićev SDP i tzv. Velika koalicija Ključ (DEMOS, URA i Socijalistička narodna stranka Crne Gore koju je osnovao Momir Bulatović). Stranke Ključa, koje su dijelom u trenutnoj Vladi izbornog povjerenja, predvodi Miodrag Lekić, bivši jugoslavenski diplomat i lider DEMOS-a. Simptomatično je da je oštra retorika potonjih grupacija, posebno Ključa, usmjerena protiv Đukanovićeve ličnosti ("Kim Džong Milo", "Mogao si da budeš de Gaulle, sam si izabrao da budeš Sanader"), što će otežati poslijeizbornu suradnju. Zapravo, pitanje koje visi nad ovim izborima je mogućnost formiranja antiđukanovićevske koalicije, dakle sporazuma Đukanovićevih proruskih i independističkih protivnika, koji bi ugrozio preostale poslove pristupanja NATO-u. DF računa na referendum, koji bi se ruskim novcima i pritiscima lako mogao izmanipulirati. Ključ je također za referendum, a tvrdo prozapadni SDP je za odluku u parlamentu.

Poslijeizbornu suradnju otežat će i ruski pritisci, koji izlaze čak iz uobičajeno agresivnih okvira ruskog miješanja upravo zbog pitanja NATO-a. Žestoki napadi na Đukanovića dolaze izravno iz ruskog ministarstva vanjskih poslova (TASS, 14. srpnja) i Putinove stranke Jedinstvena Rusija (www.antenam.net, 26. rujna), čemu sekundira DF najavama da smjena Đukanovića ujedno znači ukidanje sankcija Rusiji (Politika, 17. kolovoza). To je navelo poznatog crnogorskog književnika i nacionalnog djelatnika Milorada Popovića da trenutne ruske napade uporedi s ruskim pokušajima stvaranja crnogorske opozicije u vrijeme knjaza Danila 1850-ih i u razdoblju Informbiroa 1940-ih: "Imperije u najavi neprijateljstva nemaju smisla za suptilnost i tajnovitost: one ne sakrivaju svoje pretenzije i uvijek gađaju u centar, u lidera remetilačke države! Tako je, nedavno, bilo sa predsjednicima GruzijeSakašvilijem ili Ukrajine Juščenkom. Tako i danas, nemilosrdno udaraju na Mila Đukanovića, šireći, uz pomoć domaćih satelita, iluziju kako je dovoljno da ode predsjednik Vlade pa će nestati korupcija i stoljetne podjele među pravoslavnim stanovništvom povodom državnog i nacionalnog pitanja" (Pobjeda, 29. rujna).

Da bi se odupro protivnicima, DPS računa na svoju uhodanu stranačku mašineriju, ali i na potporu manjina. Albanske, bošnjačke i hrvatske stranke dio su Đukanovićeve baze i čvrsto za NATO, što posebno iritira proruske i velikosrpske snage. Andrija Mandić, koji se još nije pomirio s crnogorskom nezavisnošću, siguran je, kad je riječ o referendumu 2006., kako "od 230.000 razbijača zajedničke države, čak 95.000 su bili nepravoslavci" (Politika, 21. svibnja). U ovom bi kontekstu bila potrebna i djelotvornija potpora Zagreba, jer na Hrvatskoj leži velika odgovornost za stabilizaciju Crne Gore. Pobjedom proruskih i velikosrpskih snaga potkopala bi se sigurnost u jadranskom bazenu, a Moskva bi pored Tartusa dobila još jednu bazu na Sredozemlju. Poželjan angažman bio bi na liniji parole Hrvatske građanske inicijative u Crnoj Gori: Hrvatsko srce za Crnu Goru.

Autor: IVO BANAC