Kultura sjećanja: „Il piccolo pittore“

Sebi je nadjenuo naziv „pikolo pituro“ (piccole pittore), bogatog likovnog opusa, ali bez velike želje za izlaganjem smatrajući da je „jednostavan i običan tivatski slikar“, ni ne sluteći da će se nakon skoro pedesetogodišnjeg stvaralaštva smatrati najboljim tivatskim slikarom.

Anton Pean (1933. -2004.) rođen je u Tivtu i bio je jedan od prvih školovanih slikara ovog grada. Sjećanja, sada već starijih generacija,  vode do školskih dana, pa se Peana prisjećaju kao nasmijanog bibliotekara ili likovnog pedagoga, ne znajući da tada pred njima stoji slikar s kojim je počeo razvoj likovne baštine Tivta.

Premda je samostalno izlagao u Tivtu i Kotoru, a kolektivno u gradovima Crne Gore i u Beogradu, njegove izložbe nikada nisu praćene adekvatnim katalogom, tako da je Peana u neku ruku likovna kritika zaobišla.  Njegov rad je pratio profesor književnosti Neven Staničić  koji je govorio o Peanovom „karakterističnom rukopisu“, koji ga je promovirao do „gaudijevskih likovnih poetika“. Zaista, Peanove vijugave linije, koje su konstruirale oblik, dominantno plavi kolorit, ali i odabir motiva, doveli su ga do likovne prepoznatljivosti koja je bila potvrda njegovog stvaralaštva. Mada nije težio potvrdama i priznanjima u studenome 1999. godine dobiva NOVEMBARSKU NAGRADU, koja je u to vrijeme bila najveće priznanje koje  Skupština Općine Tivat dodjeljuje svake pete godine. Cijenjen od tivatske likovne publike, ali i svojih sugrađana, nastavio je da radi u istom ritmu, u svoj svojoj jednostavnosti i skromnosti, na terasi svog stana koju je nazivao svojim ateljeom. S  nje je promatrao Tivat, uvijek s istog mjesta gledajući kako se smjenjuju godišnja doba i ljudi, ali i kako se malo po malo mijenja grad. Možda ga je baš taj isti pogled ograničio u motivima koji se na njegovim slikama nikada nisu mijenjali; uvijek su to bile kamene primorske kuće, krtoljska sela, trabakule, ribari, mreže, školjke, kokoti, galebovi i masline koje su izražavale poetska osjećanja slikara. Ekstatičnim pokretom on je slikao dobro poznate motive koji su sa sobom nosili neku dozu nostalgije. Snažnim emocionalnim odgovorom na modernizaciju koja je tada polako ali sigurno počinjala, ovaj izraziti kolorist uspijeva da na svoj bajkoviti način prenese primorsko stanje duha koje se još uvijek osjeća u nekim dijelovima Tivta. Kako Staničić zapisuje „tu se radi o arhitekturi nostalgije“ , o nekim davno prošlim vremenima, sretnom i bezbrižnom djetinjstvu u kojem je svako od nas, čekao Đeda Joza da izvadi mrežu sa škrpinama, pokraj starih primorskih kuća koje leže uz kamene obale, s kojih se vide već dobro poznate trabakule. Njegov misleni čin ekspresionistički je projektiran u umjetničko djelo, koje je uspjelo da nadživi vrijeme u kojem je stvoreno. Varijacije u njegovom radu očigledne su samo u tehničkom smislu,  jer je svojim temama ostao vjeran do samoga kraja. Na ranim radovima uočavamo intenzivan kolorit, dok je pokret kistom razigran, čist i ekspresivan, a motivi su snažno akcentirani. Kako je vrijeme sve više odmicalo tako je njegov kolorit postajao svjetliji, pokret blaži i jednostavniji, dok linije više nisu bile tako vijugave već suzdržanije, ali su i dalje gradile i konstituirale oblik... Ipak snaga kreativnog duha ovog čovjeka držala ga je tako jako  da je do kraja svojih dana ostao potpuno predan svojoj umjetnosti.  Neka od platna su ostala nezavršena, ali na njima se raspoznaje lik i djelo Antona Peana. Nostalgija koju osjećamo gledajući njegove radove izaziva u nama neki  vlastiti i poseban osjećaj prema Boki i Tivtu i „zbog toga, njegovu sliku mnogi čuvaju na počasnom mjestu poput ikone“ (Staničić).

Otkad više nije među nama, organizirana je samo jedna samostalna izložba Antona Peana u JU Muzej i galerija Tivat. Prezentirana na dva galerijska nivoa, izložba je sadržala oko pedeset radova, pak autori ove izložbe nisu uspjeli da okupe sva djela iz njegovog likovnog opusa, jer se pojedina djela nalaze diljem Europe, dok se druga nalaze u prodajnim galerijama. Slike koje su u privatnom vlasništvu danas se čuvaju s posebnom emocijom, a svakog vlasnika veže posebna uspomena, kako za sliku tako i za slikara. Ovom izložbom ljudi se nisu samo podsjetili na njegovo stvaralaštvo, već i na vrijeme provedeno sa njim, i neke lijepe uspomene iz tadašnjeg kafića zvanog „Mar-Mar“ u kome je bila smještena i mala galerija gdje su se često mogle vidjeti njegove slike.

I na samom kraju, vrlo je bitno napomenuti da je Anton Pean bez izlagačkih ambicija, ipak za života imao želju da izlaže u Zagrebu, te se nadam da će mu lokalne ustanove koje se bave kulturom to ispuniti. Jer,  makar mu toliko dugujemo...

Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić