NAJAVA: Hommage Viktoru Vidi u Podgorici

Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore, povodom stote obljetnice rođenja Viktora Vide, organizira hommage u Narodnoj biblioteci "Radosav Ljumović" u Podgorici, u ponedjeljak 25.11.2013. godine s početkom u 19 h.

Budući da je Viktor Vida " pjesnik dvaju domovina "- Crne Gore i Hrvatske, o njegovu će stvaralaštvu govoriti dr. Đuro Vidmarović, književnik i član Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika, Vlatko Simunović, urednik i izdavač iz Podgorice i mr. Miomir Abović, profesor iz Tivta. Stihove će tom prigodom čitati  Danilo Čelebić, dramski umjetnik i član CNP-a.  Moderatorica je Ana Šarčević, profesorica hrvatskoga jezika. U glazbenom dijelu programa nastupit će Dražen Joković na gitari  i Dušica Kordić na violini.

Viktor Vida je rođen je u Kotoru 2.listopada 1913.godine, a u Zagrebu je diplomirao povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Svoje prve pjesme objavio je u nikšićkoj „Slobodnoj misli“, a njegove pjesme veoma brzo su postale cijenjene i čitane u tadašnjim pjesničkim krugovima, ali čini se da nikada nisu bile toliko značajne koliko danas. Zatim odlazi u Argentinu, gdje je živio do tragičnog okončanja  svog života.  Nezadovoljan svojim životom, daleko od rodne kuće, suočen s besmislom i tugom koja ga je okruživala, ubio se u 47.godini života, 25. rujna 1960.godine. Za sebe je uvijek govorio da je Bokelj, a oni koji su ga poznavali govorili su da je stanovnik svijeta i prepoznatljivi pacifist. Isticao se po svome vrhunskom obrazovanju i erudiciji, a pjesme je pisao  i na talijanskom i španjolskom jeziku. Iza njega ostale su četiri zbirke poezije: "Svemir osobe", "Sužanj vremena", "Otrovane lokve", "Otključana škrinjica".

SUŽANJ VREMENA

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,

samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,

da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme,

između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam

stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan

moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam

i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast „Ja“.

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri

u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak

da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,

kao na pragu mjesečine neponjatan trak.

Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)