Nijemi propovjednik Boke kotorske – barokni slikar Tripo Kokolja

352 godine od rođenja velikoga baroknog slikara Tripa Kokolje. U spomen: Bokobran posvećen njegovu djelu.
Tripo Kokolja je najznačajniji slikar baroka Boke kotorske. Budući da njegovi suvremenici nisu pisali o njemu, postoje različite predaje o njegovom samozatajnom životu i školovanju. Radovi Tripe Kokolje sačuvani u bokokotorskim crkvama i muzejima svjedoče o iznimnoj važnosti ovog slikara, i to ne samo u okviru barokne umjetnosti Boke kotorske, nego i čitave Dalmacije s kojom je Boka kotorska bila u sastavu Mletačke Republike.

Tripo Kokolja rodio se u Perastu 1661. godine u vrlo složenim povijesnim okolnostima. Naime, u to je vrijeme Perast imao status samostalne općine, i bio je pogranično osmanlijsko-mletačko područje, zbog čega je život na ovom prostoru tijekom 17. stoljeća bio obilježen nemirima, gusarenjem i osmanlijsko-mletačkim ratovima. Gotovo svakodnevno događali su se razni manji sukobi, napadi te dvoboji. Posebno se pamte 1624. i 1654. godina, prva po velikoj gusarskoj pljački, a druga po čuvenom Peraškom boju vođenom protiv Osmanlija.

U ovom razmatranju povijesnih okolnosti u kojima je živio Tripo Kokolja ističe se uloga Mletačke Republike kojoj je pripadao Perast, jednako kao Boka kotorska i Dalmacija u to vrijeme. Želeći ostvariti mir na moru, Mletačka Republika računala je na sigurnost koju omogućava prostor zaljeva okruženog brdima. Tome se može dodati i zaštita koju su joj ambiciozni Peraštani mogli osigurati. Pisac Peraške kronike, Julije Balović, napominje da su se Peraštani istaknuli u dvjema osnovnim djelatnostima: ratničkoj i literarnoj. To je povezano s antičkom poezijom i retorikom u kojoj se ističu hrabrost i mudrost kao dvije najuzvišenije vrline. Osamdesetih godina 17. stoljeća susjedni gradovi, Risan (1684.) i Herceg Novi (1687.), konačno su oslobođeni od Osmanlija te tada započinje razdoblje mira i gospodarskog prosperiteta. Upravo u to vrijeme Tripo Kokolja dobio je najznačajniju narudžbu, rad na osliku unutrašnjosti crkve Gospe od Škrpjela.

Iako su tijekom 17. stoljeća spomenuti povremeni nemiri, sukobi te napadi bili prisutni, Peraštani su se ipak istaknuli u stjecanju bogatstava te u razumijevanju estetskih vrijednosti svoga vremena. Niz je uglednih Peraštana koje pamtimo iz ovoga razdoblja koji su oblikovali duhovnu klimu grada. Među njima neophodno je istaknuti Andriju Zmajevića, barskog nadbiskupa koji je podupirao slikara Tripu Kokolju. Angažirao ga je na oslikavanju njegove palače, zvane Biskupija, u sjevernom dijelu grada Perasta. Oslikao je iluzionističke pejzaže s motivima Boke kotorske i Venecije. Nažalost, oni danas nisu sačuvani. Tripo Kokolja je za mauzolej Andrije Zmajevića, kapelicu posvećenu Gospi od Ružarija, naslikao oltarnu palu Otajstva presvetog Ružarija. Ovaj se Kokoljin rad danas može vidjeti u riznici župne crkve svetog Nikole u Perastu.

Zasigurno najznačajnija narudžba i najveći slikarski zahvat Kokoljine karijere jest marijanski ciklus slika u crkvi Gospe od Škrpjela. Naručitelj ovog oslika bio je također Andrija Zmajević. Školujući se na Isusovačkom kolegiju Cogregatio de Propaganda Fide u Rimu, kao osobnost širokog teološkog obrazovanja, ne samo da je financijski podupirao ovaj zahtjevni projekt, nego je svojim Crkvenim ljetopisom (1675.) i idejno utjecao na teološko-filozofsku osnovu narativnog ciklusa o životu Blažene Djevice Marije. Tako se na osliku crkve Gospe od Škrpjela ogleda duh baroknog vremena u znaku katoličke obnove. U narativnom ciklusu predočena je apoteoza Marije kao Bogorodice i suotkupiteljice čovječanstva.

Pretpostavlja se da je na osliku crkve Gospe od Škrpjela Tripo Kokolja radio od 1685. do 1695. godine, što znači da mu je posvetio jedno desetljeće. Oslikao je 68 pojedinačnih slika. Gotovo cijeli oslik radio je u tehnici ulja na platnu, izuzev iluzionističkih prikaza košara sa cvijećem na stropu koje je radio u tehnici tempere na dasci. U prizemnoj zoni iznad klupa prikazao je starozavjetne proroke i poganske sibile koji drže otvorene knjige s natpisima svojih proročanstava. Valja napomenuti i kako je jedinu novozavjetnu ličnost u prizemnoj zoni – Ivana Evanđelista – naslikao u kutu kraj ulaza u zvonik, s knjigom i perom u ruci.

Iznad prizora s prorocima postavljen je friz s okvirima ispunjenim srebrnim zavjetnim pločicama također prema zamisli Andrije Zmajevića koji je očito vodio računa pri izradi plana dekoracije o ulozi koju za Boku kotorsku ima ovo zavjetno svetište pomoraca. Usmjerenost Peraštana na more i značajan razvoj grada od pomorske trgovine odredili su identitet grada i njegovih stanovnika, a crkva Gospe od Škrpjela predočava taj pomorski značaj.

Iznad friza sa srebrnim zavjetnim pločicama Tripo Kokolja je oslikao platna velikih dimenzija. Na sjevernom zidu crkve u jednoj cjelini Kokolja je prikazao više prizora: Odbijanje darova Joakima i Ane, Navještenje Joakimu i Bogorodica Bezgrešnog začeća, na drugom je naslikao Silazak Duha Svetoga. Na južnom je zidu najveći pojedinačni prizor (9,5 m dužine, širine 3 m) – Smrt ili Usnuće Blažene Djevice Marije. Na stropu crkve naslikani su unutar različitih okvira narativni prizori iz Marijina života, likovi evanđelista, crkvenih otaca, skupine anđelčića s grbom grada Perasta, i polja s košarama cvijeća. Te prizore uokviruju dekorativni pozlaćeni okviri oblikovani u rezbarenom drvu nalik na brodsko uže. U središtu je stropa najreprezentativniji prizor – Uznesenje Blažene Djevice Marije. Prizor Krunjenja Blažene Djevice Marije postavljen je također na vrlo istaknutom mjestu – na trijumfalnom luku iznad svetišta u kojem je smješten oltar s vrijednom ikonom Gospe od Škrpjela.

O ovom narativnom ciklusu slika Tripe Kokolje najljepše je govoriti kada ga se može promatrati neposredno, u crkvi Gospe od Škrpjela. Starozavjetni proroci koji su prikazani uz poganske sibile s otvorenim knjigama s natpisima svojih proročanstava u rukama ukazuju na posredničku ulogu Blažene Djevice Marije u otkupljenju. Ta posrednička uloga predočena je na narativnim prizorima u gornjim dijelovima crkve.

Iznimno je reprezentativan prizor Uznesenja Blažene Djevice Marije kojemu je crkva posvećena. Djevicu Mariju anđeli teatralno uzdižu na nebo dok ju apostoli u donjem dijelu prizora prate pobožnim pogledom, pokretima ruku, snažnim gestama tijela izraženim tenzijom i spokojem. Ovaj prizor u središtu stropa Tripo Kokolja je nastojao prilagoditi pogledu promatrača odozdo i koloristički snažnije istaknuti primarnim bojama te povezati protagoniste svjetlošću čiji je izvor u nebu gdje se uzdiže Blažena Djevica Marija.

U crkvi Gospe od Škrpjela valja obratiti pozornost i na anđele koje je slikao Tripo Kokolja. Može se zamijetiti kako su oni sastavni dio gotovo svih prizora, kao zaseban motiv unutar križnih oblika, ili kao dio narativnih kompozicija jedinstvenog izgleda – punašnih lica i nagih tijela, pokretima usmjerenih u različitim pravcima. U prikazima anđela Tripo Kokolja je pokazivao iznimnu domišljatost. Na kompoziciji Smrti, ili Usnuća Blažene Djevice Marije naslikao je čak 42 anđela kako bi prizor učinio potpunijim. U nedostatku smisla za razvijanje narativne strukture, Tripo Kokolja je nizao likove anđela što se u povijesti umjetnosti povezuje s odlikama provincijalne sredine u kojoj je stvarao. Nisu sačuvani nikakvi grafički predlošci koji bi potvrdili kako je uz pomoć njih Tripo Kokolja oblikovao pojedine složene kompozicije. Zasigurno je desetljeće rada obuhvatilo različite pripreme, nacrte i dogovore s nadbiskupom Andrijom Zmajevićem.

Kada se danas promatra životni put slikara Tripe Kokolje, uviđa se da se on ostvarivao kao slikar daleko od umjetničkih središta, a u burnom razdoblju povijesti Boke kotorske. Premda je bio iznimno cijenjen, o njegovu se životu nije pisalo, što je zapravo neobično jer je aktivno sudjelovao u kulturnoj djelatnosti važnoj za grad. Postoje predaje kako je Tripo Kokolja slikajući likove proroka i sibila, te likove unutar pojedinih narativnih prizora, portretirao svoje suvremenike – kao i naručitelja oslika Andriju Zmajevića.

Njegovo je školovanje ostalo zagonetno. Iako je vjerojatno „učio u radionici nekog do danas neidentificiranog mletačkog majstora“, nigdje se ne spominje koji bi to majstor mogao biti pa su zato povjesničari umjetnosti potražili njegove uzore u vremenu u kojem je vjerojatno posjetio Veneciju. Prepoznati su utjecaji na Tripu Kokolju u radu Jacopa Tintoretta, Paola Veronesea i Antonija Zanchija što znači da je mletačko slikarstvo bilo temelj njegovom slikarskom sazrijevanju.

O životu i radu slikara Tripe Kokolje najpouzdanije je govoriti u kontekstu vremena u kojem je živio. Slikar u ovom vremenu svojim radom ne slavi sebe, nego prije svega stvarnost koju oslikava, zbog čega se slikari baroknog vremena ponekad nazivaju i nijemim propovjednicima (theologi mutoli). U tome se očituje težnja religioznog slikarstva tridentske reforme da se slikom izrazi duhovna poruka. Zbog toga, osim što je slikarima važno poznavati vještine slikanja, trebaju poznavati i duhovni sadržaj slika. Istaknuto je kako je u prizemnoj zoni kod ulaza u zvonik, Tripo Kokolja prikazao jedini novozavjetni lik – Ivana Evanđelista. Po predaji, ovdje je naslikao svoj autoportret. Ako bi to zaista bio lik Tripe Kokolje – zanimljiv je način na koji je iskazao umjetničku samosvijest – skrovita pozicija slike ne privlači pažnju promatrača. Međutim, o povučenosti i skromnosti Tripe Kokolje svjedoči i način na koji se potpisao na fresci u crkvi svete Ane sljedećim riječima: V molitvach tvoiech spomenise od mene grescnica Tripo Cocoglia pitvr molim, rad za koji nam je poznato da nije bio plaćen.

Osim angažmana na izradi različitih oslika crkvi, palača u Perastu, cijeloj Boki Tripo Kokolja pred kraj života radio je u južnoj Dalmaciji, gdje je na otoku Korčuli umro i bio pokopan 1713. godine.

U pripremi emisije o Tripi Kokolji konzultirala sam se s dostupnim stručnim radovima autora: Krune Prijatelja, Miloša Miloševića, Pavla Butorca, Cvite Fiskovića, Radoslava Tomića, Saše Brajović i Lovorke Čoralić.

Autor: Nevenka Šarčević