Poruka Svetog Oca Franje za Korizmu 2016.

Draga braćo i sestre,
1. Marija — slika Crkve koja evan­ge­li­zira zato što je evangelizirana

U buli naj­ave Jubileja upu­tio sam poziv da se „korizmu u ovoj jubi­lej­skoj godini živi inten­ziv­nije kao pov­la­šteno vri­jeme u kojem će se sla­viti i isku­siti Božje milo­srđe” (Misericordiae vul­tus. Lice milo­srđa, 17). S pozi­vom na slu­ša­nje Božje riječi i na sudje­lo­va­nje u ini­ci­ja­tivi „24 sata za Gospodina” htio sam istak­nuti da na prvome mjestu treba biti pobožno slu­ša­nje Božje riječi, napose one izre­čene po pro­ro­cima. Božje milo­srđe je naime navje­štaj svi­jetu: ali taj je navje­štaj svaki krš­ća­nin pozvan osobno isku­siti. To je raz­log zbog kojeg ću u korizmi slati misi­onare milo­srđa da budu za sve kon­kretni znak Božje bli­zine i opraštanja.

Pošto je pri­hva­tila Radosnu vijest koju joj je upu­tio arkan­đeo Gabriel, Marija je, u Magnificat, pro­ročki opje­vala Božje milo­srđe kojom ju je Bog una­pri­jed iza­brao. Nazaretska Djevica, Josipova zaruč­nica, pos­taje tako savr­šena slika Crkve koja evan­ge­li­zira zato jer je Duh Sveti, koji je nje­zino dje­vi­čan­sko krilo uči­nio plod­nim, nju samu evan­ge­li­zi­rao i nepres­tano je evan­ge­li­zira. U pro­roč­koj tra­di­ciji, milo­srđe je naime usko pove­zano, već na eti­mo­lo­škoj razini, upravo s maj­čin­skom utro­bom (raha­min) kao i s veli­ko­duš­nom, vjer­nom i suosje­ćaj­nom dobro­tom (hesed), koja se oči­tuje u brač­nim i rod­bin­skim odnosima.

2. Božji savez s lju­dima: povi­jest milosrđa

Otajstvo Božjeg milo­srđa otkriva se tije­kom povi­jesti saveza između Boga i nje­gova naroda Izraela. Bog se, naime, uvi­jek poka­zuje bogat milo­sr­đem, spre­man u sva­koj pri­lici izliti na svoj narod njež­nost i suosje­ća­nje koji izviru „iz nje­dara”, oso­bito u naj­dra­ma­tič­ni­jim tre­nu­cima kad narod svo­jom nevje­rom pre­kida vezu saveza i savez treba čvr­šće utvr­diti u pravdi i istini. Posrijedi je prava i istin­ska drama lju­bavi, u kojoj Bog igra ulogu oca i izne­vje­re­nog zaruč­nika, dok Izrael igra ulogu nevjer­nog sina/kćeri i zaruč­nice. Upravo obi­telj­ske slike – kao u Hošeinu slu­čaju (usp. Hoš 1 – 2) – poka­zuju do kojeg se stup­nja Bog želi vezati uz svoj narod.

Ta drama lju­bavi pos­tiže svoj vrhu­nac u utje­lov­lje­nom Sinu. U njemu Bog izli­jeva svoje bes­krajno milo­srđe u toli­koj mjeri da ono pos­taje „utje­lov­ljeno milo­srđe” (Misericordiae vul­tus. Lice milo­srđa, 8). Kao čovjek, Isus iz Nazareta je naime po svemu dijete Izraela i to dotle da utje­lov­ljuje onaj savr­šeni pos­luh Bogu koji se traži od sva­kog pri­pad­nika izra­el­skog naroda u Shema, koji je i danas srž Božjeg saveza s Izraelom: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svo­jim, svom dušom svo­jom i svom sna­gom svo­jom!” (Pnz 6, 4 – 5). Božji Sin je Zaručnik koji čini sve ne bi li pri­do­bio lju­bav svoje Zaručnice, uz koju ga veže bez­u­vjetna lju­bav koja pos­taje vid­lji­vom u svadbi s njom u vječnosti.

To je živo srce apos­tol­ske kerygme, u kojoj Božje milo­srđe ima sre­diš­nje i temeljno mjesto. Ona je „lje­pota Božje spa­si­telj­ske lju­bavi oči­to­vane u Isusu Kristu umr­lom i uskr­s­lom” (apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evan­đe­lja, 36), onaj prvi navje­štaj koji „moramo uvi­jek iznova slu­šati na razne načine i koji se mora uvi­jek iznova navi­je­štati u kate­hezi” (isto, 164). Milosrđe dakle „izra­žava način na koji Bog pos­tupa s greš­ni­kom, nudeći mu novu pri­liku da prizna svoj gri­jeh, za njega se pokaje, obrati se i vje­ruje” (Misericordiae vul­tus, 21), ponovno uspos­tav­lja­jući, upravo na taj način, odnos s njim. U Isusu ras­pe­tom Bog ide tako daleko da želi doći do greš­nika bez obzira koliko se ovaj od njega uda­ljio, upravo tamo gdje se izgu­bio i uda­ljio od njega. I to čini u nadi da će moći tako konačno raz­nje­žiti otvrd­nulo srce svoje Zaručnice.

3. Djela milosrđa

Božje milo­srđe pre­obra­žava čovje­kovo srce i daje mu isku­siti vjernu lju­bav i tako ga ospo­sob­ljava da i on sam bude milo­sr­dan. Uvijek je novo čudo da se Božje milo­srđe može širiti u životu sva­kog od nas, poti­čući nas na lju­bav prema bliž­njemu i oživ­lja­va­jući ono što tra­di­cija Crkve naziva tje­les­nim i duhov­nim dje­lima milo­srđa. Ona nas pod­sje­ćaju da se naša vjera izra­žava u kon­kret­nim i sva­kod­nev­nima dje­lima kojima je cilj pomoći našem bliž­njemu u tijelu i u duhu: hra­niti ga, odje­nuti, utje­šiti, odgo­jiti. Zato sam izra­zio želju „da krš­ćan­ski narod, tije­kom Jubileja, raz­miš­lja o tje­les­nim i duhov­nim dje­lima milo­srđa. Na taj će se način pro­bu­diti naša svi­jest, koja je pre­više često uspa­vana pred dra­mom siro­maš­tva. Ulazimo tako­đer sve više u srž evan­đe­lja, gdje Bog siro­maš­nima na pose­ban način iska­zuje svoju milo­srd­nost” (isto, 15). U siro­mahu, naime, Kristovo tijelo „ponovno pos­taje vid­ljivo u tijelu muče­nih, ranje­nih, biče­va­nih, pot­hra­nje­nih, prog­na­nih… kako bismo ga pre­poz­nali, dotakli i za nj se brižno skr­bili” (isto). Nečuven je i skan­da­lo­zan mis­te­rij činje­nica da se u povi­jesti nas­tav­lja pat­nja Nevinog Jaganjca, tog goru­ćeg grma nezas­lu­žene lju­bavi pred kojim možemo poput Mojsija samo izuti obuću (usp. Izl 3, 5); to više kad je siro­mah brat ili ses­tra u Kristu koji trpe zbog svoje vjere.

Pred tom lju­bav­lju snaž­nom poput smrti (usp. Pj 8, 6), naj­bjed­ni­jim se siro­ma­hom poka­zuje onaj koji ne pri­hvaća da ga se tak­vim pro­ma­tra. Vjeruje da je bogat, ali je zapravo naj­si­ro­maš­niji od svih siro­maha. On je to zato što je rob gri­jeha, koji ga tjera da koristi bogat­stvo i moć ne zato da služi Bogu i dru­gima, već zato da zatomi u sebi duboku svi­jest da i on sam nije ništa drugo već siro­mašni pro­sjak. I što su veća moć i bogat­stvo kojim ras­po­laže, to većom može pos­tati ta lažna zas­li­jep­lje­nost. On ide čak tako daleko da ne želi ni vidjeti siro­maš­nog Lazara koji prosi pred vra­tima nje­gove kuće (usp. Lk 16, 20 – 21), koji je slika Krista koji u siro­maš­nima prosi naše obra­će­nje. Lazar je moguć­nost obra­će­nja koju nam Bog pruža a koju možda ne vidimo. A ta zas­li­jep­lje­nost ide ruku pod ruku s oho­lim deli­ri­jem sve­moći, u kojem zlo­kobno odzva­nja onaj đavol­ski „bit ćete kao bogovi” (Post 3, 5) koji je kori­jen sva­koga gri­jeha. Taj deli­rij može popri­miti tako­đer druš­tvene i poli­tičke oblike, kao što su to poka­zali tota­li­ta­rizmi 20. sto­ljeća, i kao što to poka­zuju ide­olo­gije jed­no­um­lja i teh­noz­na­nosti, koji teže tome da učine Boga nevaž­nim a čovjeka svedu na mnoš­tvo koje treba ins­tru­men­ta­li­zi­rati. Mogu to danas poka­zati tako­đer struk­ture gri­jeha vezane uz model laž­nog razvoja ute­me­lje­nog na ido­la­triji novca, koja dobros­to­jeće poje­dince i naj­bo­ga­tija druš­tva čini rav­no­duš­nima prema sud­bini siro­maš­nih, te im zatva­raju svoja vrata i ne žele ih čak ni vidjeti.

Korizma u ovoj jubi­lej­skoj godini je, dakle, za sve pogodno vri­jeme da mogu konačno izaći iz svoje egzis­ten­ci­jalne otu­đe­nosti zahva­lju­jući slu­ša­nju Božje riječi i dje­lima milo­srđa. Ako tje­les­nim dje­lima milo­srđa doti­čemo Kristovo tijelo u braći i ses­trama potre­bi­tim hrane, odjeće, stana, pohoda, duhovna djela – savje­to­vati, pouča­vati, opra­štati, opo­mi­njati, moliti – izrav­nije se dotiču naše greš­nosti. Zato se tje­lesna i duhovna djela nikada ne smije raz­dva­jati. Naime, upravo doti­čući u bijed­niku tijelo ras­pe­tog Isusa greš­nik može pri­miti na dar svi­jest da je on sâm siro­mašni pro­sjak. Na taj način i „oholi”, „moćni” i „bogati” o kojima se govori u Magnificat imaju pri­liku osje­titi da su nezas­lu­ženo ljub­ljeni od Raspetoga, koji je tako­đer za njih umro i uskr­s­nuo. Jedino je u toj lju­bavi odgo­vor na onu žeđ za nepro­laz­nom sre­ćom i lju­bav­lju koju se čovjek zava­rava da može uta­žiti ido­lima zna­nja, moći i posje­do­va­nja. Ali uvi­jek ostaje opas­nost da, zbog sve veće zatvo­re­nosti Kristu, koji u siro­mahu nas­tav­lja kucati na vrata nji­hova srca, oholi, bogati i moćni na kraju sami sebe osude na pad u onaj vječni bez­dan samoće koji je pakao. Eto zašto iznova odzva­nja za njih, kao i za sve nas, ozbiljna Abrahamova opo­mena: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka pos­lu­šaju!” (Lk 16, 29). Taj će nas dje­latni pos­luh pri­pra­viti na naj­bo­lji način za pros­lavu konačne pobjede nad gri­je­hom i smrću sada već uskr­s­log Zaručnika, koji želi očis­titi svoju Zaručnicu, u išče­ki­va­nju nje­gova dolaska.

Nemojmo izgu­biti ovo vri­jeme korizme pogodno za obra­će­nje! Molimo za to obra­će­nje po maj­čin­skom zago­voru Djevice Marije, koja je prva, pred veli­či­nom Božjeg milo­srđa koje joj je bilo bes­platno daro­vano, pre­poz­nala vlas­titu male­nost (usp. Lk 1, 48), priz­navši se poniz­nom služ­be­ni­com Gospodnjom (usp. Lk 1, 38).

Iz Vatikana, 4. lis­to­pada 2015.
Blagdan sve­tog Franje Asiškog

Franjo

Izvor: Web portal Kotorska biskupija