Posjedi u selima na Vrmcu i u širem primorskom pojasu današnjega Tivta

Prenosimo iz rubrike ,,Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Prema kotorskim notarskim spisima nastalima u ranom XIV. stoljeću, pojas današnjega Tivta posjedovala je kotorska crkva, kotorska vlastela i imućni kotorski građani (trgovci i obrtnici). Ovdje će biti riječi o posjedima u selima na Vrmcu i u širem primorskom pojasu današnjega Tivta. Stoga treba dati neke opće odrednice u svezi s tim posjedima. Riječ je pravima i obvezama kotorskih plemića (kojima su posjedi u Tivtu služili za ostvarivanje prihoda od ubranih plodova i za odmor) te pravima i obvezama domaćega stanovništva, čiji je ekonomski opstanak ovisio o radu na feudu.

Kako je već poznato, ljudi (homines, villani, villici – stanovnici sela), iz Crnog Plata oduvijek su bili u čvrstim međusobnim ekonomskim odnosima s plemstvom i bogatim kotorskim građanima koji su se, ako ne ranije, a onda sigurno u XIV. stoljeću našli na području Tivta: prvi nisu mogli preživjeti na svom sitnom posjedu, a drugima je bila potrebna radna snaga na njihovim velikim zemljišnim posjedima u Tivtu. O odnosu između gradskoga i seoskoga stanovništva poslije dolaska Slavena na ovaj prostor nema pouzdanih podataka sve do XII. stoljeća.
Već smo spomenuli porez koji plemići plaćaju na velike posjede koje su im crkve i samostani dali na uživanje. Novi posjednici velikih feudalnih posjeda plaćali su crkvi porez, tzv.emfiteuzu, koja se trajnim zakupom ili prodajom prenosila na novoga kupca. Zakupci bi u tom slučaju postajali stvarni vlasnici imanja kojega su mogli otuđiti i dati u nasljedstvo, miraz itd. Crkvena ( pravna) lica koja su imala svoje posjede bili su tzv. prebendarii i dobivala su dohodak (prebendu ili benefitium) od kmeta bez ulaganja bilo kakva truda.
Naišli smo, čitajući notarske spise, na još jednu dažbinu, tzv. angaridio (angaridium), za koju smatramo da je predstavljala općinski porez na nekretninu. Neki znanstveni istraživači nazivaju je ,,angaria".
Kotorski je statut , pored ostaloga, precizno uređivao imovinske odnose. Notari stranoga podrijetla koji su službovali u Kotoru vrlo su jasno i precizno definirali imovinsko- pravne predmete, kao, uostalom, i sve ostale za koje u Kotorskome statutu postoje odredbe - administrativne, političke, trgovačke, ekonomske, socijalne, obiteljske, urbanističke, ekološke itd. Prilikom rješavanja nekoga pravnoga posla, uz notara bi , u uredu ili na terenu, bili jedan sudac i dva auditora. Nazočnost svjedoka bila je obvezna pri pisanju oporuke; kao i sudjelovanje službenih procjenitelja prilikom procjene imanja (radi prodaje ili ,,ulaženja u posjed" (intromissione) dužnika od strane oštećenog kreditora, npr). Vještaci (periti) raznih struka - majstori, zidari, drvodjelci ili zlatari, recimo, bili su pozivani na procjenu predmeta iz njihova područja. Razni inventari – nepokretnosti, kao i pokretnih stvari iz miraznih ugovora, vrlo su stručno rađeni; inventari pokretnih stvari bili su posebno zanimljivi jer u njima, pored odjeće, nalazimo i posuđe i razno obiteljsko blago iz prošlih vremena, kao što su knjige, slike, oružje, nakit od zlata, srebra, bisera, jantara itd., sve do glazbala i igraćih karata (mazzi di carte a gioco) itd. Prvi sačuvani notarski spisi pokrivaju vrijeme od 1326.-1335. godine i u sadržajnom i formalnom smislu dokazuju dosljedno poštivanje statutarnih odredbi iz područja privatnoga vlasništva nad nekretninama i njegovih razgranatih oblika: prodaje (venditio), kupovine (emptio), razmjene dobara (permutatio), darova (donatio), zaplijena (oppignoratio), najma (affictatio). Od raznih pravnih poslova među strankama u predmetu treba svakako kao značajan istaći tzv. vječni zakup (affictum perpetuum) i kupoprodaju kao pravne kategorije koje su najbrojnije u notarskim spisima, a nalaze se u dijelu našega rada koji govori o posjedima na teritoriju Tivta.
Dolaskom Mlečana u Kotor 1420. godine vječni je zakup zamijenjen trajnim najmom, tzv. livelom (livel), koji se u biti nije puno razlikovao od trajnoga zakupa. Važno je reći i to da termin kmet (colono) i termin za davanje zemlje u kmetstvo (dare a colonia) nisu poznati u srednjevjekovnim ispravama, već kasnije, tek od XVI. stoljeća; do onda nalazimo termin posanicus (posadnik). To je bio seljak koji je bio ,,namješten" na imanju i ovisan o gospodaru. Posadnici su se zvali imenom svoga gospodara (na primjer: homines Nicole Buchie; homines Bone –otuda Bonići!). Posadnik je, dakle, stupanjem u posadništvo bio obvezan živjeti na gospodarevoj zemlji, iz čega možemo dalje pretpostaviti da je bio vezan za zemlju i da s nje nije mogao slobodno otići. Samo izuzetno, uz suglasnost patrona, obveza posadnika mogla je biti izmijenjena jer postoje ugovori iz XIV. stoljeća koji pokazuju da su posadnici mogli biti ravnopravni kao subjekti u sklapanju ugovora. U tom smislu, zanimljiva je isprava iz prve polovice XV. stoljeća o zakupu in perpetuum, gdje se ugovorne strane pozivaju na običajem ustanovljene obveze posadnika. Ugovor je zaključen između Draga Lukina de Drago (iz Kotora) i Bojana Medovića iz Lješevića koji uzima zemlju pod zakup in perpetuo, s time što je Bojanova obveza, kao zakupca, da na zakupljenoj zemlji sagradi kuću o svom trošku i da u njoj on i njegova obitelj stanuju kao što to čine i drugi posadnici kotorskoga okružja. Seljak je mogao biti polovnik ili napoličar - tzv. mezador.
Djelatnost notara, utemeljena na propisima Kotorskoga statuta, trajala je stoljećima. Privremena uredba o radu notara u Dalmaciji donesena je 24. prosinca 1825. godine. U vremenu od 1824. – 1838. izvršeno je geodetsko snimanje teritorija Dalmacije koja se onda prostirala duž jadranske obale- od Raba, pa sve do Albanije. Kotorsko okružje sastojalo se od 3 distrikta: Kotora, Herceg Novoga i Budve. Izrada katastarskoga elaborata za ovaj dio počela je 1838. i trajala do 1841. godine.
Dana 20. ožujka 1838. godine Općina Tivat dobiva iz Kotora obavijest da će po selima njezina okruga, tj. u Tivtu, službenici katastra vršiti katastarski premjer i da je geometru potrebno 18 znakova za obilježavanje(?) . Iz odgovora tivatske općine doznaje se da će u poreznoj općini Tivat radi premjera u svojstvu pokazivača terena (in qualita d' indicatori per la misurazione dei terreni) biti Tripo Stijepa Golub, Marko Vukov Petković, Krsto Nikov Odžić i Šime Tripov Pinjatić. Preturi (sudu) je upućena potvrda Stele Radali iz Općine i obavijest Đura Tripovog Sindika o smještaju geometara u Tivtu. Anton Đurović, affittuale na nekim terenima kotorske katedrale, 18. lipnja te godine prijavljuje štetu koju mu je načinio geometar Fuli prilikom katastarskog premjera tako što mu je posjekao neke masline, te traži obeštećenje.
Nakon Prvoga svjetskoga rata ondašnje su vlasti 25. veljače 1919. godine donijele uredbu kojom se ukidaju kolonatski (kmetski) odnosi u Dalmaciji. Izdati su obrasci prijava o stanju vlasništva nad feudalnom zemljom, odnosno ,,iskazi zemalja i kuća na kmetstvo". Od austrijskoga Vojnog erara (vojna uprava javnih dobara) posjed današnje Župe nekoć je kupio veleposjednik Ramadanović, a Vojni erar nove države kupio je taj posjed od Ramadanovića. Isti Vojni erar zatim je kupio prostrano zemljište Bjelanovo u Tivtu i tu sagradio nekoliko zgrada. , a mnoga su feudalna dobra prešla u gradsku Upravu javnih dobara.
Budući da se u notarskim ispravama o Tivtu spominje veliki broj toponima, nećemo ih posebno navoditi; nalaze se u prikazu arhivskih podataka o posjedima zemalja ili kuća u Tivtu. Toponimi s ovog područja stoljećima se nisu promijenili, što bi značilo da se ni stanovništvo nije niti mijenjalo niti raseljavalo.

Radio Tivat