Promišljanje Dražena Zetića

Deus datus...

„I zavapivši jakim glasom izdahnu“ (Mk 15, 37)

         U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskršnja zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori... kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka...

... zaboravljene uskršnje nedjelje. Zamamni miris borova, čempresa... sjećam se Golgote ispunjene sunčevom svjetlošću. Sjećam se da sam nedavno otišao položiti crvenu ružu na Isusov grob... iznenada se sjetih i Goethovih riječi: „Stoji križ gusto obavijen ružama. Tko je križu pridružio ruže...“ Uskršnji trenutci... Na početku sam spominjao Becketta i njegova uskršnja zvona – sada se prisjećam Bacha i njegove Muke po Mateju. Al'... o njima je isuviše toga rečenoga (njihovi blistavi portreti u raznim slikarskim tehnikama) prebivaju svugdje po ateljeima, muzejima, katedralama, kavanama, kazalištima. Iskreno, radije bih govorio o jednom križevačkom režiseru, koji je susreo Boga u zrelim godinama svoga života. Jednom smo sjedili preko puta prekrasne grkokatoličke katedrale, kad sam u suigri vodenih nanosa jedne gradske fontane - prvi put čuo te divne (nezaboravne) riječi: Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane... to je zadnje uporište... Bog će Te sakriti u sama sebe... Dio tih riječi i sada  odjekuju mnome...

         Prije nepunih osamnaest godina, izgnan u vihoru stradanja, naglo se izbrisah djetinjstvo. U polumraku jedne zore, u konvoju spasa... kao skupina beudina u svojim karavanama... zakoračili smo u nepoznato, još jednu datu neizvjesnost izmičućeg života. Bješe to moj zadnji Uskrs u zavičaju... U razaranju se ne daju utišati glomazne topovske cijevi... nakazne avionske bombe... streloviti srebrni meci... Rijetko se  događaju primjerja... Izgleda da je bezbolnije dogovoriti nulti merdijan na Greenwich, negoli zaustaviti pobješnjele horde na onu divnu noć koja svojom svjetlošću raspršuje stravične tmine grijeha cijeloga svijeta. Izgleda...

U Starom zavjetu jedan prorok nosi ime koje govori: Hošea (Bog koji ljubi). Ljubi praskozorjima... Ljubi... kao što napisah onaj pritajeni duh mistike - sin Zebedeja i Salome - apostol Ivan: „...svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.“ (Iv 1, 9)  Eh, kad bi čovjek i treptajem zjenice ljubio, sav bi se u ljubav od ljubavi pretvorio. Ne bi bilo onih nesretnika u pučkim kuhinjama, u pohabanim kaputima, napuštenih po parkovima... Ne. Kad bi čovjek ljubio... i sunce bi plakalo, i zvijezde bi plesale. Nijedna hladnoća ne bi bila hladna. Nijedna zora, nijedno svitanje... ni jedan radnik, radnica, student, penzioner... ne bi bio Sam u svojoj patnji! Ona ostarjela reumatična tijela lakše bi podnosila teške godine naborane mučnom reumom... drhtave ruke bi lakše dodirivale tanjur juhe... i sam bi svijet u samome sebi bio majušna oaza ljubavi! Da vjerujemo... da ljubimo... da se istinski u dubinama svojih krnjih srdašaca nadamo... uskrsnuli bismo s Uskrslim! Kakva je samo nezamislivo duboka bol Danog Boga – kad čovjek živi samo poradi samog sebe...

No, na samu divnu uskršnju noć - samozatajni Deus datus (Dani Bog) raskriva svoje neiscrpivo božansko srce u muci, krvi, znoju, smrti i besmrtnosti... s neizbrisivom porukom svijetu - malom sićušnom biću čovjeku: Ne brini se... Ja te ljubim... Nikada neću odustati od tebe... iako ti sam odustaneš od sebe... Ako ne vjeruješ, samo pogledaj moje probodeno srce za tebe...

Autor: Dražen Zetić