Sveti Nikola biskup — život i štovanje

Ime sve­toga Nikole pred­stav­lja slo­že­nicu od dvije grčke riječi νίκα – pobjeda i λαος – puk. Grčki Νικόλαος, latin­ski Nicolaus. U pri­je­vodu ozna­čava čovjeka pobje­do­nos­nog među pukom.

Ubraja se u naj­poz­na­tije sred­njo­vje­kovne svece, kako na Istoku tako i na Zapadu. Na pose­ban je način zaštit­nik djece i svih onih koji s morem i od mora žive. Pod nje­go­vom su zašti­tom države poput Grčke i Rusije, kao i gra­dovi Amsterdam a posebno Bari u juž­noj Italiji, gdje mu od 1087. godine sveti ostaci počivaju.

Bio je biskup u Liciji, današ­nje Demre (Myra) u Maloj Aziji u IV. sto­ljeću. Nekritička hagi­ogra­fija bilježi nje­govu pri­sut­nost na I. Nicejskom saboru 325. godine, premda se nje­govo ime ne nalazi u aktima toga sabora, kojega je sazvao i njime pred­sje­dao Konstantin Flavije Veliki (+ 337.).

Sukob sv. Nikole s Arijem i sudje­lo­va­nje na prvom eku­men­skom saboru kri­tička je hagi­ogra­fija odba­cila. I pored toga ova legenda je ostala snažno pri­sutna u tra­di­ciji his­to­ri­ogra­fiji i hagi­ogra­fiji. Stoga i nije čudno da zna­me­niti barokni sli­kar Carlo Rosa iz Bitonta, osli­ka­va­jući gran­di­ozni strop bazi­like sv. Nikole u Bariju u peri­odu od 1661. do 1673. godine, slika i pri­zor kako biskup Nikola na saboru šamara Arija. Po odluci Konstantina Velikog biskup je bio stav­ljen u tam­nicu u kojoj su mu zatvo­re­nici zapa­lili bradu. Ta priča sa stropa nje­gove bazi­like i danas dopire do broj­nih posje­ti­laca ovog bisera apu­lij­ske roma­nike, mnogo više i jače od svih kri­tič­kih hagiografija.

Pogledajmo što nam one u osnov­nim crtama o ovom, tako popu­lar­nom, svecu danas donose.

Hagiografija sv. Nikole, koju danas poz­na­jemo, pred­stav­lja kon­ta­mi­na­ciju dva živo­to­pisa, dvije osobe istoga imena koje su živjele u raz­maku od dva sto­ljeća. Prvi je Nikola, biskup Myre iz prve polo­vice IV. sto­ljeća, a drugi je opat Nikola sa Siona, koji je živio u VI. stoljeću.

Kult sv. Nikole na Zapadu jav­lja se već u prvoj polo­vici VII. sto­ljeća. Nešto ranije impe­ra­tor Justinijan (527. – 565.) dao je u Carigradu sagra­diti prvu crkvu u čast sv. Nikole. U Rimu se to dogo­dilo u IX. stoljeću.

U vri­jeme pon­ti­fi­kata pape Pavla I. (757. – 767.) u rim­skoj crkvi Santa Maria Antiqua prvi put se na Zapadu jav­lja lik ovoga sveca u fre­sko­pisu. To je vri­jeme iko­nok­las­tič­kih borba u kojoj je iska­zano jedins­tvo Crkve Istoka i Zapada u obrani sve­tih slika. Na Istoku se lik ovoga sveca susreće na jed­nom trip­tihu iz VII.-VIII. sto­ljeća, a čuva se u samos­tanu sv. Katarine na Sinaju. U Maloj Aziji nje­gov se lik nala­zio na nekim nov­cima u širo­kom vre­men­skom ras­ponu od IV. do IX. sto­ljeća. Najstariji lite­rarni spo­men sv. Nikole nalazi se u djelu Praxis de stra­te­la­tis. Isti je dati­ran u VI. sto­ljeće. U isto sto­ljeće je dati­ran živo­to­pis Nikole sa Siona Vita Nicolai Sionitae.

Legenda Aurea Jacopa de Varazze (1230. – 1298.) donosi i naj­poz­na­tiji doga­đaj iz života ovoga sveca. U njoj čitamo kako je jedan susjed biskupa Nikole zapao u tešku mate­ri­jalnu bijedu, koja je bila uzro­kom da se bavio miš­lju da svoje tri kćeri pre­pusti blud­nič­kom životu. Saznavši to Nikola je sta­vio kesu sa nešto zlat­nika na pro­zor nesret­nog susjeda. To je radio dok ih otac sve tri nije uspio udati. Te su kese, u raz­li­či­tim for­mama, pos­tale naj­češći iko­no­graf­ski atri­but ovoga sveca.

Jedan, veći dio nje­go­vih relik­vija pre­ni­jet je iz Myre u Bari 1087. godine, nakon što je Bari pos­lije bizant­ske uprave 1071. godine došao pod fra­načku odnosno nor­man­sku vlast. Ostali dio relik­vija je oko godine 1100. od strane Mlečana pre­ne­sen u grad na lagunama.

I prije tran­s­la­cije nje­go­vih moći iz Myre u gradu Bariju je bilo neko­liko crkava posve­će­nih ovome svecu. Budući da je Kotorska bisku­pija bila u sufra­gan­skom odnosu metro­po­lije Canosa – Bari, povre­meno već od 1025. godine, a uz kraće pre­kide u kon­ti­nu­itetu od 1172. do 1828. godine, sasvim sigurno da je ova pove­za­nost uvje­to­vala i nešto jaču pri­sut­nost ovoga kulta u Kotoru i biskupiji.

Prva poz­nata nam crkva njemu u čast u Kotoru sagra­đena je 1298. godine. U gradu ih je bilo ukupno pet, uklju­ču­jući i današ­nju pra­vos­lavnu a nekada domi­ni­kan­sku crkvu sv. Nikole, koja je odlu­kom fran­cu­skih vlasti 1807. godine daro­vana pra­vos­lav­nima. Isti su je 19. XII. 1810. godine nanovo posve­tili sv. Nikoli. Nemarom ili namjerno 1896. godine ova domi­ni­kan­ska crkva je bila zapa­ljena pa je na nje­nom mjestu od 1902. do 1909. godine sagra­đena sadaš­nja, prema nacrtu arhi­tekte Ćirila Ivekovića.

Najstarija crkva sv. Nikole na podru­čju Kotorske bisku­pije nalazi se na isto­ime­nom otoku kraj Budve, koji je nekada do 1828. godine bio u sas­tavu Budvanske bisku­pije pod upra­vom bar­skih nad­bi­skupa. Ova se crkva može dati­rati u XI. stoljeće.

U Boki se, kao i u Baru, za ovoga sveca upo­treb­lja­vao i čakav­ski oblik imena Mikula. Na nje­gov dan 6. pro­sinca, pozvani smo sje­titi se svih živih i mrtvih pomo­raca, bez kojih Kotor i Boka u kul­tu­ro­lo­škom i civi­li­za­cij­skom smislu ne bi danas bili ono što jesu. Kotor je grad čija je povi­jest pisana na moru, a sveti Nikola je neo­dvo­jivi dio te povi­jesti. U Kotoru, već više od jed­nog mile­nija, dje­luje bra­tov­ština pomo­raca pod zašti­tom sv. Nikole i sv. Tripuna. Gotovo da nema mjesta u Boki bez nje­gove crkve, oltara, slike ili kipa. Malo je sta­nov­nika kojemu neko nije nekada ili sada bio ili jest pomo­rac ili ribar.

Želeći posje­titi sveta mjesta u Palestini sveti Nikola se ukr­cao na brod koji ga je k ostva­re­nju toga cilja tre­bao dovesti. Ali jedno strašno nevri­jeme, iza­zvano đavol­skim sna­gama, pri­je­tilo je poto­nuću broda. Na tra­že­nje svih mor­nara sv. Nikola se ute­kao u svo­jim moli­tvama Svemogućemu Bogu i bio je usli­šan. Ovaj detalj iz nje­go­voga života, zna­ča­jan je upravo zbog toga što je nje­gov kult pos­tao jak i omi­ljen kod pomo­raca. U Boki je saču­vano sje­ća­nje, vje­ro­jatno pri­sutno i na cije­lom Mediteranu, kako su pomorci, kada bi se nji­hov brod zade­sio u veli­koj oluji, u vreću stav­ljali sliku sv. Nikole i mačku govo­reći: grebi ga! Figurativno da bi ga se pri­si­lilo da utiša oluju svo­jim zago­vo­rom. Također, bio je obi­čaj i da se nje­gova slika spu­šta u more ili pos­tav­lja na glavni jarbol.

U Boki se dobro osjeća kako je potrebno plo­viti i kako more sve što uzme nikada ne vraća. Zavjeti bez­brojni po bokelj­skim crk­vama o tome, više nego riječ, govore. Stoga blag­dan sve­toga Nikole neka bude dan zahvale za sve ono što nam je more doni­jelo i dalo; i neka to bude sje­ća­nje moli­tveno za sve ono što nam nije vra­tilo, ali vje­ru­jemo ne i uzelo.

Stoga: O Bože sve­mo­gući i vječni, koji si nam sve­toga Nikolu za zaštit­nika dao, molimo Te da s onog sve­tog pri­jes­to­lja Tvog, gdje on Tvoju pri­sut­nost uživa, siđe po nje­go­vom zago­voru bla­gos­lov Tvoj na sve one koji s morem i od mora žive. Udjeli mirno more pomor­cima, bla­gos­lovi molimo Te mor­nare, ribare i put­nike, bla­gos­lovi našu djecu i sve one koji zago­vor Tvoj prose. Vječni pokoj udjeli onima, koji su pred nama pošli ka nebe­skoj domo­vini. Amen!

Radio Dux