TRAGOM SREDNJEVJEKOVNE I NOVIJE POVIJESTI TIVTA- uvod

Prenosimo iz rubrike ,,Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Pored najstarijih tragova na području Tivta – iz doba Ilira, Grka i Rimljana, koji potvrđuju vrlo dug tijek povijesti na prostoru Tivta, kao što je duga i ona Kotora, zanimaju nas i ona zbivanja koja su se odvijala na tivatskome prostoru do XIV. stoljeća, a za koja, međutim, nemamo pisanih tragova, pa je o njima teško i govoriti, ako onaj tko govori nije ni povjesničar ni arheolog. Stoga se možemo osloniti na pisane spomenike Kotorskoga arhiva (prve sačuvane notarske spise od 1326. godine). U najstarijim notarskim spisima podataka o Tivtu je puno, ali ih je teško u kratkom vremenskom roku sistematizirati.

Naseljavanje Tivta se još od ranog srednjeg vijeka, posebice nakon velike seobe naroda tridesetih godina VII. stoljeća , odvijalo postupno, u skladu s ekonomskim uvjetima i zanimanjima ljudi. Krupne i burne promjene političkoga i etničkoga karaktera nastale seobom naroda- Slavena i Avara, sudeći po sačuvanim toponimima, govore da dobar dio starosjedilaca nije značajno promijenio mjesto stanovanja, možda, još i od IX. stoljeća.
Na sjevernoj strani Tivta, blizu Veriga, na Plavdi u Lepetanima, Opatovu, oko Jaklja, na Brdu sv. Anđela, iznad Pasiglava, nalazila se nekolicina srednjevjekovnih crkvi; neke su nestale, a neke i danas postoje. Spomenut ćemo crkvicu sv. Lovre, crkvicu sv. Martina, sv. Bartolomeja, sv. Stjepana, sv. Vinka, sv. Ivana, sv. Jakova, sv. Sofije, sv. Ilije , sv. Ivana u Pasiglavu, sv. Vida... O njima će biti riječi u daljnjem tekstu.
Tivtom se u srednjem vijeku nazivala i današnja Donja Lastva. U arhivskim spisima rane dobi susrećemo toponim Lastua koji označava samo današnju Gornju Lastvu. Pitoma ravnica pri moru privukla je u srednjem vijeku kotorsku vlastelu koja je tu sagradila ljetnikovce.
Za proučavanje pojedinih predjela staroga Tivta, počevši od Većebrda pa do rijeke Gradiošnice, dragocjeno je 111. poglavlje Kotorskoga statuta koje se odnosi na XIV. stoljeće. Riječ je o stražarenju, koje kotorska komuna propisuje za prostor Tivta i drugih mjesta radi spriječavanja nanošenja štete kotorskim i domaćim posjedima: ,,...da se od sad ubuduće drži i poštuje: da počevši od Krstovdana do sv. Đorđa, iza Puča, kako ide javni put gore u Vrmac, dužni su i obavezni svi ljudi unutar tih granica (da stražare)...Isto tako od Bijelog pijeska do rta Peregium, dalje uzbrdo do vinograda Lokše Hromog i Vakleše, pravo uzbrdo na planinu, ljudi iz Većebrda. Isto tako od rta Peregium uzbrdo do međaša i do potoka do Tivta, počevši od mora do Pasiglava, ljudi iz Lastve i Jakeljdola. Isto tako od potoka Tivta, s te strane, do Kostanjice do kuće Teodora Euticija i dalje niže do kuće Draga i Mateja Sergija Bazilijevog i niže pravo do kuće Jake i Grube Biste, ljudi iz Crnog Plata i ljudi Mihe Buće koji borave u Kostanjici. Isto tako od kuće rečenog Teodora Euticija i rečenih međaša do rijeke Gradeca ljudi Mrčevca." Sadržaj ovog poglavlja Statuta sugerira sliku srednjevjekovnoga Tivta kao mjesta u kojemu su se između pojedinih zaselaka (ville) nalazile osamljene kuće: ,,..ad domum Dragonis, ad domum Palme, a domo Theodori Eutici...".
Upadi raznih neprijatelja, gusara i pirata bili su česti, pa je domaće stanovništvo živjelo u tzv. gornjim selima (na Vrmcu) i bavilo se stočarstvom i poljodjelstvom. Na ovom području je to bio slučaj sa Stolivom, Lastvom, Tivtom... . Stoga se nameće potreba da se u ovom radu krene od ,,gornjih sela" na području Tivta.
Tivćani, odnosno ljudi iz Crnog Plata (homines de Zerniplat), nisu mogli izdržavati svoje mnogobrojne obitelji obrađujući svoje okućnice, pa su, stjecajem tih i drugih okolnosti, dolazili u podređeni feudalni odnos s vlastelinom. Trajanje i kvaliteta feudalnog odnosa u srednjem vijeku bili su različiti. Posadnici (possanici) su bili ,,namješteni'' na imanju pod određenim uvjetima, a kmetovi (coloni) bi po ugovoru, pismenom, ali i usmenom, dobivali zemlju u zakup na ograničeno vrijeme (ad tempus) ili vječno (in perpetuum). Ima primjera da je vlasnik sklopio ugovor doživotno (in vita mea tantum). Vječni zakup, koji je davala crkva, vršio se po sustavu bizantske emfiteuze koja je zakupcu davala pravo slobodnog raspolaganja zemljom, pod uvjetom plaćanja ugovorene rente vlasniku (crkvi npr). Otuđenjem ili naslijeđivanjem zemljišta, obveza emfiteuze prelazila bi na novoga vlasnika. Ako se ugovor raskidao, to je moralo biti za Miholjdan (kraj rujna).
Među feudalnim gospodarima u Tivtu bile su crkve i samostani- crkva sv. Tripuna, samostan Gospe od Anđela, crkva sv. Pavla, crkva sv. Šimuna itd. Opatice samostana Gospe od Anđela u Kotoru željele su recimo imati magazin na posjedu svoga vinograda u Tivtu. Tom prilikom, 1619. godine, predstavnici spomenutoga samostana u Kotoru, Anton Bernardov Drago i Miho Buća, tražili su da se taj magazin za spremanje ljetine podigne na ime ležeće ostavštine kotorske obitelji Mekša (Mexa). Ta obitelj se javlja u spisima XIV. stoljeća i kao posjednik zemljišta i kuća u Tivtu i Lastvi (Gornjoj). Obitelj Mekša je ,po svemu sudeći, rano izumrla. I danas na području Tivta i Lastve ima crkvenih posjeda koji su pod ingerencijom Kotorske biskupije.

Izvor: http://radiotivat.com/