Treći broj časopisa „Boka kotorska“

Iz tiska je izišao treći broj časopisa Boka kotorska. U nastavku možete pročitati  jedan dio iz spomenutog  časopisa.

HRVATSKO - CRNOGORSKI DODIRI

Kao honorar za izradu grandiozne figure Njegoša u jablaničkom mramoru, znameniti kipar Ivan Meštrović nije tražio ništa „osim kriške sira i pleće od ovna“, jer je to bio njegov „'hommage’ pjesniku i narodu koji ga je rodio“

U stoljećima duge povezanosti i prožimanja hrvatske i crnogorske povijesti na ovom geopolitičkom prostoru, postoje mnoge poveznice. Često su spone bile zajednički interesi, zajedničke opasnosti, ali i suprotnosti, sučeljavanja i sukobi. Radi boljeg upoznavanja povijesti ova dva susjedna naroda tj. prisjećanja na nju, navešću samo neke, tzv. izvanjce istaknute intelektualce i umjetnike Hrvate koji su dali značajan doprinos afirmaciji Crne Gore u europskim okvirima. Oni su ta svoja djela nesebično darivali bez nekog većeg interesa, uz malu nadoknadu, ili čak bez nadoknade, poštujući hrabru borbu za slobodu, čojstvo i junaštvo Crnogoraca. Najznačajniji od njih su nam dobro poznati:

Ivan Mažuranić (1814 - 1890) hrvatski književnik, jezikoslovac, prevoditelj, pravnik i političar kao i hrvatski ban. Završio je studij filozofije u Zagrebu i Mađarskoj, a pravo u Zagrebu. U Beču je od 1850. god. obnašao najviše političke funkcije vezane za Hrvatsku, a bio je djelatan i u radu Hrvatskog sabora. Kao Hrvatski ban pokrenuo je živu reformsku djelatnost kojom su u Hrvatskoj uvedeni mnogobrojni moderni instituti. Tada su uvedene odgovornosti bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave, te neovisnost sudaca, sloboda tiska, uređeno pravo na javno okupljanje, donesen zakon o zavičajnoj pripadnosti (što je kod nas sada upravo aktuelno), poboljšano pučko školstvo, osnovano Zagrebačko sveučilište i učinjene mnoge druge reforme, koje nemaju premca u razdoblju do 1918. god. Bio je široke naobrazbe, čovjek sa odličnim poznavanjem suvremene književnosti, što je imalo utjecaja na njegovo pjesništvo.

Ivan Mažuranić je napisao 1846. god. svoje najveće književno djelo, spjev Smrt Smail-age Čengića. Poslužio se povijesnim događajem o silniku, tiraninu i osvajaču koji ugnjetava crnogorski narod. Priča glorificira junaštvo, borbu i pobjedu pravde od strane srčanih pobunjenika Crnogoraca. Spjev je pjesnički preradio i produbio do opće univerzalne ideje slobode i pravde. Poznata je pjesnikova misao da treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale.

Evo nekoliko stihova iz III dijela – Četa:

»Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,

Kršovita, ali vami zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,

I vi isti rodiste se tudijer:

Za vas ljepše u svijetu neima.

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,

Za nj vi isti krvcu prolijevate:

Za vas draže u svijetu neima.

Orô gnijezdo vrh timora vije,

Jer slobode u ravnici nije.

Josip Slade  (1828 - 1911) hrvatski graditelj i arhitekt rođen u Trogiru je „donio novi kreativni impuls u arhitekturi i urbanizmu Cetinja i Crne Gore. Njegova arhitektura u Crnoj Gori se s pravom smatra reprezentativnom i autentičnom i predstavlja značajan segment jedinstvene kulturne baštine. Njegovo stvaralaštvo je zabilježilo period prosperiteta prijestolničke i crnogorske kulture“, kako je rečeno na okruglom stolu 3.10. 2015. god. Školovao se u Splitu i Padovi gdje je doktorirao filozofiju, te inžinjerstvo i graditeljstvo. Radio je u Splitu, Zadru, Šibeniku, Trstu, Bosni i Crnoj Gori. Njegova djelatnost u Crnoj Gori i Boki kotorskoj  je bila vrlo plodna. Projektirao je Zetski dom, zgradu austrijskog poslanstva s crkvom, dvorac knjaza Nikole na Cetinju, most i prvi kružni tok u Nikšiću, i kolni put (serpentine) Kotor – Cetinje.

Baltazar - Baldo Bogišić (1834 - 1908) iz Cavtata, hrvatski znanstvenik, pravnik, etnograf i povijesni pisac. Doktorat iz filozofije stekao je u Giessenu 1862, a doktorat prava i političkih znanosti u Beču 1864. god. Bio je knjižničar u slavenskom dijelu bečke Dvorske knjižnice od 1863. do 1868. Proučavao je izvorne običaje u Slavena i objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnih običaja kod Slavena. Njegovo djelo Pisani zakoni na slavenskom jugu iz 1872. sadržava pregled pravne povijesti južnih Slavena.

Na poziv crnogorskog knjaza Nikole i uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II pristupio je 1872. izradbi crnogorskoga građanskog zakonika. Taj Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru stupio je na snagu 1. 07. 1888. god. U izradi Zakonika  nastojao je patrijarhalne običaje crnogorskog rodovsko-plemenskoga poretka pretvoriti u pravne norme prilagođene suvremenim potrebama. Zakonik je preveden na više stranih jezika i postao je tada predmetom mnogih rasprava. Njim je živo narodno pravo pretočio u zakonske odredbe, nastojeći da one odraze suvremene potrebe i posebnosti naroda.

Napisao ga je na temelju dubokog znastvenog proučavanja i razrade cjelokupnog razvitka pravnog sistema i života Crne Gore, uključujući norme crnogorskog običajnog prava. On je postao djelo trajne kulturne vrijednosti i spada u red izuzetnih djela općeg kulturnog stvaralaštva.

Vlaho Bukovac (1855-1922) hrvatski slikar iz Cavtata, jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara, s prijelaza iz XIX u XX st. On je pored Čeha J. Čermaka i Francuza T. Valeria, uradio najviše slika sa temama iz crnogorskog života. Studirao je u Parizu 1877-1880. na Ecole des Beaux - Arts i od 1880. u Parizu ima vlastiti studio. Poput romantičara, i Bukovac je zaljubljenički gledao na Crnogorce, energične gorštake, njihovu slavnu prošlost i borbu za slobodu. U ondašnjoj Europi je postojalo živo interesiranje za taj neobično hrabar narod.

Poslije Berlinskog kongresa (1878) Crna Gora doživljava očigledan prosperitet u svim segmentima društvenog života. Mada je zatečena kulturna i civilizacijska razina bila uvjetovana skromnim mogućnostima male knjaževine, uporedo sa uspjesima na političkom i vojnom planu, rasle su mogućnosti za kulturni preobražaj i napredak. Prekretnica u afirmiranju crnogorske kulture i uvjeti za njen prosperitet inicirani su i intenzivirani upravo u vrijeme vladavine knjaza Nikole.

Po pozivu knjaza Nikole, Bukovac je boravio na njegovom dvoru na Cetinju. Počeo je slikom Crnogorke na obrani 1878 god, slikom guslara 1879, slikama knjaževske obitelji crnogorskog vladarskog para i njihovo devetoro djece 1883. god, pa sve do Razgovora Crnogorki i Crnogorke uz bunar 1919. god.

Ivan Meštrović(1883-1962) hrvatski kipar, arhitekt i književnik projektirao je mauzolej na Lovćenu, izradio grandioznu figuru Njegoša u jablaničkom mramoru i dvije karijatide Crnogorki. Kada se ondašnja Vlada CG obratila pismom proslavljenom kiparu sa molbom za projektiranje mauzoleja i izradu spomenika Njegošu, Meštović je odgovorio da će: spomenik najvećem sinu Crne Gore, koji je ponos i svima nama ostalima, raditi u duhu Njegoševih inspiracija, a to su pravda, sloboda i dostojanstvo čovjeka i naroda, koji je kao pjesnik svojim intelektom i pjesničkim darom sakupio i dao umjetničku formu vijencu filozofije i duhovnosti naroda Crne Gore. Kada su ga pitali za honorar odgovorio je da ga ne želi, osim kriške sira i pleće od ovna, jer je to moj „hommage“ pjesniku i narodu koji ga je rodio. Svečano otvaranje je bilo 28. 7. 1974. god.

Treba li još što dodati o odnosima istaknutih Hrvata prema Crnoj Gori i Crnogorcima?

U ovom sadašnjem vremenu, Hrvatska je usprkos nelagodnim sjećanjima na devetomjesečnu opsadu Dubrovnika u tzv. “ratu za mir“ 1991 - 92, i velikog razaranja grada i okolice, tj. cijelih Konavala, dala značajan podsticaj europskom putu Crne Gore kroz tehničku i stručnu podršku, poput ustupanja prijevoda europskog zakonodavstva. Hrvatska kao predsjedavajuća u Vijeću Europske unije 2020. god, dala je značajan doprinos što bržem ulasku Crne Gore, kao i Albanije i Sjeverne Makedonije u EU.

Na međuvladinom mješovitom odboru o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Hrvatskoj, održanom u Zagrebu 25. 05 .2017. god, dogovorena je bila zajednička nominacija kulturnog dobra Bokeljske mornarice radi upisa u UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine, u kojoj će biti istaknut sv. Tripun, te navedeno kako je Bokeljska mornarica nematerijalna kulturna baština Crne Gore, ujedno i baština pripadnika autohtone hrvatske manjine u Crnoj Gori. Zar nije sve gore navedeno istina? Taj dogovor treba ispoštovati i tradiciju koju održava Bokeljska mornarica u slavljenju sv.Tripuna, kao dio katoličke kulture i tradicijskog obilježja bokeljskih Hrvata, zajednički nominirati u UNESCO. U prevlasti pravoslavlja u Crnoj Gori, svako negiranje te istine je nije ništa drugo do kulturocid.

U Istri, u mjestu Peroj kod Pule, nastanjeno je davne 1657. god. 77 crnogorskih obitelji iz Crmnice, koji su se tu naselili iz straha od turske odmazde. Imaju svoju crkvu i zadržali su svoje drevne običaje. Bila sam tamo nazočna prije par godina. Oni vjerojatno uz sve običaje koje održavaju, zaplešu i crnogorsko kolo. Zar crnogorsko kolo “oro“ nije jedinstveno u svijetu? Treba vidjeti da li može da bude uvršteno na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. U tom slučaju, zar ne bi mogla biti obostrana nominacija Crne Gore i Hrvatske, ali u ovom slučaju tradicije Crnogoraca? U Hrvatskoj postoji Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Montenegro u Zagrebu, a žive i mnogi istaknuti Crnogorci, a među njima i poznati režiser Veljko Bulajić. Oni bi obje nominacije sigurno podržali bez razmišljanja, a u duhu prijateljstva, jer jedne smo majke sinovi...

Upravo radi očuvanja multikulturalizma kao principa građanskog društva u Crnoj Gori i radi kompatibilnosti sa Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, Crna Gora i Hrvatska trebaju zajednički nominirati Bokeljsku mornaricu u UNESCO. Tako će Crna Gora na najbolji način dokazati da poštuje prava i običaje autohtonog hrvatskog naroda.

Kao što se mi Kotorani ponosimo duhovnim orijašem, Crnogorkom blaženom Ozanom, tako treba da se Crnogorci ponose Bokeljskom mornaricom tradicijskim obilježjem bokeljskih Hrvata katolika, a ne da nam to pravo osporavaju. I na kraju da zaključim: treba uraditi zajedničku nominaciju zasnovanu na istini i poništiti prijepore između održavaoca te tradicije u obje države. Treba obnoviti pokidane veze između naše braće, rođaka i prijatelja  u obje zemlje, a koje su nastale negiranjem gore iznesenih činjenica.

                                                                                                    prof. povijesti Marija Saulačić