UVOD- I dio

Prenosimo iz rubrike ,, Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

U središnjem dijelu Boke kotorske, poluotok Vrmac, nazvan po istoimenom brdu, razdvaja dva unutarnja bokokotorska zaljeva – Kotorski i Tivatski. S jugozapadnih padina Vrmca, koje se blago spuštaju u ravnicu duž obale, raširili su se Tivat i Lastva s pogledom na Tivatski zaljev koji s ostala tri – Hercegnovskim, Risanskim i Kotorskim - Boku kotorsku, kao cjelinu, čine čudom prirode.

Tivat i Lastva dva su dragulja među ostalima duž obale Boke, od Herceg Novoga do Kotora. Južni dio Tivatskoga zaljeva ponese nas i zadivi ljepotom- Otokom Gospe od Milosti, Otokom sv. Marka, Prevlakom, slikovitim Krtolima, neočekivanom egzotikom poluotoka Luštice... Sve što je stoljećima nastajalo na obalama Boke kotorske čini riznicu naše povijesti. Spomenut ćemo u ovom radu neke zanimljive vremenske etape dugoga povijesnog razdoblja Tivta i Lastve. Osvrnut ćemo se na vrijeme kada se današnji Tivat zametnuo u Crnom Platu, kada je današnja Donja Lastva nazivana Tivtom, kao i cijelo ,,primorje Većebrda" - područje današnjih Lepetana; na vrijeme u kojemu je Tivat bio još nenaseljena plodna ravnica i zeleni pojas uz more. Stići ćemo do kraja XIX. stoljeća kada su spomenuta mjesta postala ,,svoja", tj. kad je Tivat svoje ime dao Crnom Platu, Lastva se podijelila na Gornju i Donju Lastvu. ,,Primorje Većebrda" je već od XVI. stoljeća postalo Lepetane - svojim utjecajem, ali i tuđim jer ovdje su se izmijenjivali mnogi gospodari- od Ilira, Grka, Rimljana, Bizanta, Duklje-Zete, Raške, ugarsko-hrvatskoga kralja, razdoblja bosanske vladavine, Mletačke Republike, Austrije, Rusije, Francuske, Austrije, odnosno Austro-Ugarske...
Dok čitamo o povijesti Kotora ili Boke kotorske, učini nam se da se o prostoru Tivta, povijesno gledano, ne može puno reći. Međutim, nije tako: pisani izvori jesu oskudni sve do XIV. stoljeća, ali, iako skroman, broj pronađenih arheoloških tragova govori nam da se i na obalama Tivatskoga zaljeva odvijala burna povijest, i to još od ilirskih vremena, koliko nam je poznato, kad su bile prisutne manje grčke trgovačke kolonije, a pomiješani i Kelti – od kraja IV. stoljeća do 168. godine stare ere, pa preko ranorimskoga i rimskoga razdoblja, sve do propasti Zapadnoga rimskog carstva 476. godine. U to doba Kotor nije bio glavni grad Zaljeva, koji se zvao Risanski zaljev (Sinus Rhisonicus),već Risan (Rhisinium). Prema pisanju povjesničara Pliniju iz I. stoljeća poslije Krista, i Decatera, ravenskoga geografa iz VII. stoljeća, Acruvium, odnosno danas Kotor, stječe status glavnoga grada Boke tijekom duge vladavine Bizanta (476.-1185.) kada se iz municipijelnoga sustava razvijao u srednjevjekovnu komunu s vlastitom snažnom goaspodarsko-političkom i crkvenom organizacijom (spomen prvoga biskupa je iz VI. stoljeća; to je bio kotorski biskup, odnosno episkop Pavle)." Suverenitet Bizanta i razdoblje zetskih vladara Vojislavljevića smjenjuju se na ovom području, bilo stvarno, bilo nominalno. Mihailo Vojislavljević imao je svoj dvor u Kotoru kad je 1089. godine od pape dobio krunu i nadbiskupiju u Baru.
Stefan Crnojević je 1451. godine , nakon pružanje vojne pomoći Mletačkoj Republici, dobio solane, carinu i jednu kuću u Kotoru.
U nemanjićkoj Srbiji (1185.-1371.) Kotor postaje glavna pomorska luka. To je bilo relativno mirno razdoblje Kotora u kojemu je cvjetala trgovina, pa su plemićke i građanske obitelji Kotora – Buća, Drago, Paskvali, Glavati i dr. postajale financijski moćne. Oko bogatih rudnika u unutrašnjosti niču trgovi prema kojima su Kotorani, kao i Dubrovčani, razvili vrlo žive karavanske puteve, a trgovačka se roba izvozila preko kotorske luke.
Za vrijeme vladavine ugarsko-hrvatskoga kralja Lodovika (1371.-1384.) i bosanskoga perioda (1384.-1391.) nastaju velike ratne i gospodarsko- političke teškoće, trgovina zamire; doba je to turskoga prodiranja na ove prostore. Nakon razdoblja samostalnosti Kotora (1391.-1420.), počinje burni razvoj prigradskih pomorskih naselja za vrijeme duge mletačke vladavine (1420.-1797.). Na razmeđi dva stoljeća, XVIII. (kada je Napoleon pregazio stoljetnu aristokratsku Veneciju i uzdrmao europska prijestolja i narode) i XIX. stoljeća (kad su sudbinu Boke za zelenim stolom riješavale velike sile – Rusija, Francuska, Austrija), Bokelje su čekala velika politička iznenađenja: Bokelji tijekom dvadesetak godina nisu znali čija će flota ili vojska ući u Zaljev. Slijedile su I. (prva) austrijska vladavina (1797.-1806.), ruska (1806.-1807.), francuska (1807.-1813.), kratko razdoblje Ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke kotorske, na čelu s vladikom Petrom I., i II. ( druga) austrijska, odnosno austrougarska vladavina, koja će potrajati čitavo stoljeće, do 1918.

Anita Mažibradić "Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara", Donja Lastva 2015.

(Projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore)

Izvor: http://radiotivat.com/