UVOD- II dio

Prenosimo iz rubrike ,, Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Na sjeverozapadnoj strani Bokokotorskoga zaljeva, hercegnovska se rivijera, riznica povijesti, približava kod Jošice i Kamenara svojoj suprotnoj strani- obali Lepetana, gdje nam se otvara tjesnac Verige. U neobičnom doživljaju, pri prolasku između dviju obala, pred pogledom nam se raskrile Risanski i Kotorski zaljev gdje su, zbog strmoglavih ogranaka Orjena i Lovćena, obale prostorom skučene, a možda baš i zbog toga obdarene blagom iz prohujalih stoljeća, kao što su i obale koje smo upijali pogledom do Veriga.

Ostavljajući za sobom prastaru i čuvenu kompoziciju lova na jelene na stijeni u Lipcima i oslikanu lađu na visokoj stijeni, kao simbol onoga što će milijenijima za Bokelje život značiti, dočekat će nas Perast sa svoja dva magična otoka, simbola bokeljskoga pomorstva, prastari Risan i ostala pomorska središta – Stoliv, Prčanj i Dobrota. Kao dragocjeni biser u kruni naseljene obale pojavi se pred nama Kotor, skriven među bedemima, nepredvidiv u svojim prizorima od kamena; iznenadi srednjevjekovnim crkvama, samostanskim klaustrima, kamenim palačama s portalima, plemićkim grbovima, lukovima i stepeništima, baroknim balkonima, prozorima i terasama, kalama i kaletama, trgovima kao kamenim pozornicama. Ovaj grad ne sliči ni na jedan drugi već viđeni. Jedan francuski general je zbog svojega neugodnog sedmogodišnjeg iskustva u vladanju Bokom za vrijeme Napoleona u pismu austrijskom generalu, koji je tu imao poslije njega doći kao namjesnik austrijskog dvora 1814. godine, napisao da je pokrajina (Boka kotorska) peta strana svijeta jer ne sliči ni na jednu od četiri postojeće. Naravno, mislio je pritom na ružna francuska iskustva zbog otpora stanovništva brojnim porezima, regrutiranju bokeljskih pomoraca u francusku mornaricu, pretvaranja nekih samostana i crkava u vojarne i magacine, svođenja crkvenih i privatnih nepokretnosti u ,,demanijalna" (javna) dobra itd. Unatoč takvoj kvalifikaciji, ipak je u ovoj ,,petoj strani svijeta" francuskome generalu Marmontu, ,,vojvodi od Dubrovnika", prilikom njegova službena posjeta Kotoru iznesen na trpezu sav srebrni pribor za jelo iz kuće konta Marka Lukovića iz Prčanja.
Ovdje u Boki kotorskoj duboko se doživljava drevna prošlost - pogledom na smaragdni zaljev ukrašen masivima Lovćena i zelenim sagovima Vrmca, pogledom na barokne prizore na obalama Zaljeva, uz zvuk zvona sa srednjevjekovnih crkava gdje smo mi danas pred portretima slavnih moreplovaca i junaka zatečeni njihovom vještinom, ali i srećom, koja ih je jedrenjacima nakon dugih plovidbi vratila u rodni kraj gdje su, za uspješan povratak i buduću nadu, srebrnim votivnim pločicama i zavjetnim slikama zahvaljivali Gospi od Škrpjela, gdje su se u svojim kamenim kućama sjećali i pripovjedali o svojim doživljajima na moru i u dalekim lukama, o nevremenu, havarijama, zaraznim bolestima, susretima s tuniskim i alžirskim gusarima, a njihove majke, žene, kćeri i sestre bi pri otvaranju škrinja i komoda od orahova drveta sa slikovitim šarama uživale u ustajalom mirisu kineske svile, damasta, atlasa, brokata i velura ili dok bi prebirale zlatni i srebrni nakit, zlatom, srebrom i sedefom optočeno oružje, ili se divile venecijanskome staklu i zrcalima, baroknim portretima i kineskome porculanu.
Nećemo puno govoriti o bokeljskom pomorstvu i brodovima. O tome je napisano mnoštvo stranica knjiga i časopisa; bilo je Bokelja arhivista, doktora znanosti i akademika koji su dobro proučili tu temu usko vezanu za Bokelje i njihov gospodarski i kulturni napredak kroz stoljeća. I Tivćani su plovili na bokeljskim brodovima. Sudbina ih je vodila ,,trbuhom za kruhom"- kruhom ,,s devet kora." Mnogi tivatski, a i drugi pomorci iz Boke, nisu se nikada s mora vratili u svoj zavičaj; obično se vraćao samo njihov mornarski ,,bavuo" s malo preostalih osobnih stvari, s kojim su, noseći ga na ramenu, kretali na plovidbu, na nepredvidivo more.
Temelji života, rada i napretka u Boki kotorskoj do unazad dva stoljeća bili su u pomorskoj privredi. Prilikom ulaganja kapitala u pomorsku trgovinu kao osnovnoj kategoriji poslovanja u tom području, a u cilju stjecanja profita, među ugovorenim stranama obvezna je bila stavka rischio marittimo, što je značilo da jedna strana, najčešće ulagač, snosi štetu pričinjenu brodu i teretu u slučaju nevremena, požara i napada gusara (rischio di mar, fuoco e corsaro). Prisjetili smo se ovdje jednoga Peraštanina koji je polovicom XVII. stoljeća prodao cjelokupno imanje i zadužio se da bi sa sinovima ili braćom krenuo u ,,Barbariju" (Alžir, Tunis) kako bi silnim novcem otkupio suprugu odvedenu u ropstvo za vrijeme pohare Perasta. Turci su 1657. godine poharali Gornju Lastvu, Bogdašiće i Lepetane. Oko 1660. godine pirati sa sjevera Afrike su tijekom pohare Stoliva zapalili četiri kuće. Obitelji pomoraca su sa svoje strane bile izložene čekanju i patnjama: supruga poznatoga kontea Alviza Viskovića iz Perasta cijeloga je života ispraćala petoricu sinova na po dvije do tri godine plovidbe; braća se ne bi međusobno susretala ni viđala po sedam godina. To je bilo u XIX. stoljeću. Ovo su slučajno odabrani primjeri trpljenja, a ima ih bezbroj.
Bokelji su kroz povijest pokazali izvanrednu vitalnost i pored svih napada, okršaja, ratova i trajne nesigurnosti na kopnu i na moru. Spomenut ćemo uplovljavanje turske mornarice i piratskoga vođe Hajredina Barbarose s 80 galija do zidina Kotora (1539.) kojom su prilikom Herceg Novi i Risan ponovno pali u turske ruke, pošto ih je za kratko vrijeme bila osvojila flota ,,Svete lige" (1538.). Bitno je spomenuti presudnu Lepantsku bitku (1571.) i Ciparski rat (1570.-1573.) – najdramatičniji odjeljak u povijesti Kotora i njegove okolice kada su Turci osvojili Ulcinj i Bar (1571.), a zamalo i Perast, zatim Kandijski rat (1645.-1669.) kada je došlo do organiziranoga i opasnoga napada na Perast 1654. godine i na Kotor 1657. godine, pa Morejski rat (1684.-1699.) kada se Risan izbavio od turske vlasti (1684.) i kada je osvojen utvrđeni Herceg Novi (1687.) koji je prije toga više od 200 godina bio prepolovljen između Mlečana i Turaka, a morskom linijom Oštro- Verige odvojen od mletačkoga dijela Zaljeva. Perast, nasuprot ,,turskih Veriga", bio je opkoljen turskom teritorijom Risna i Orahovca, dok su raniji peraški posjedi Strp, Lipci i Đurići, pored turske Jošice, kao i dijela Kostanjice pored turskoga Morinja, ostali mletački.
Ni kataklizme, odnosno česti potresi u godinama 1537., 1563., 1667. i 1729. nisu poštedjeli ovo područje. Harala je i kuga, naročito 1422., 1427., 1435., 1457., 1467., 1503. i 1572. godine,a gladnih godina i oskudice nikada nije nedostajalo na ovoj škrtoj zemlji.
Stoga se moralo ploviti i teško raditi. Tivatski kmet je radio na zemlji po strogim uvjetima ugovora zaključenih s patronom (gospodarom). Kmet je morao poštovati zadata pravila, a plemić je mogao raskinuti ugovor po potrebi. Kmet se nije smio, primjerice, zateći na plemićkome imanju po isteku ugovorenoga najma na zemlji; zaprijetila bi mu za to kazna u novcu, kazna zatvora ili slanje na galiju. "Udobno" li su samo putovali Tivćani i drugi Bokelji za Suez u pretprošlome stoljeću i donosili kramp za uspomenu i dugo, tužno sjećanje. Teško su tamo radili i zarađivali, a zatim kupovali zemlju za sebe i svoje potomke da bi je desetljećima kasnije potraživali i dokazivali da je njihova...

Anita Mažibradić "Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara", Donja Lastva 2015.

(Projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore)

Izvor: http://radiotivat.com/