Vanvremenost poezije Tina Ujevića

Omaž povodom 64 godine od smrti Augustina Tina Ujevića priređen je sinoć u svečanoj dvorani Ministarstva kulture na Cetinje, u organizaciji Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori i  JU Narodne biblioteke i čitaonice „Njegoš“.

Večer je započela himnama Crne Gore i Republike Hrvatske, u izvedbi zbora Osnovne škole „Lovćenski partizanski odred“ s Cetinja.

Životni put  Tina Ujevića predstavio je Božidar Proročić, književni kritičar. „Augustin Tin Ujević jedan je od najosobenijih pjesnika hrvatske književnosti u periodu Prvog svjetskog rata. Bio je pjesnik, esejista, kritičar, publicista i prevodilac. Važio je za veoma obrazovnog pisca bogate erudicije, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti. Njegova široka kultura i interesovanje za različite oblasti duhovnog stvaranja dolaze do izražaja u poetskoj prozi, esejističkim zapisima, estetičkim ogledima i kriitčkim ocjenama. U njegovom obimnom književno-umjetničkom djelu naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije i estetika i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature“, kazao je Proročić. On se osvrnuo i na kulturološke veze između Hrvatske i Crne Gore, naglašavajući da su bile veoma bogate i izuzetno razvijene, a one književne su bile izuzetno snažne.

Omažu su nazočili i učenici hrvatske nastave iz Tivta i Kotora, s profesoricom Brankicom Vrbat, koji su čitali Ujevićeve pjesme „Odlazak“, „Igračku vjetrova“, „Notturno“ i „Ove su riječi crne od dubine“.  Pored učenika hrvatske nastave, stihove su čitali i učenici s Cetinja.

O književnim djelima Tina Ujevića i njegovoj povezanosti s Crnom Gorom govorio je akademik Sreten Vujović: „Vanvremenost Tinove poezije najočitija je u pjesmi Svakidašnja jadikovka, iz njegove prve zbirke Lelek sebra, nastala neposredno po okončanju Prvog svjetskog rata. Taj period korespondira sa početkom propasti crnogorske države i njezine duhovnosti, a ta ista duhovnost u komunikacijskom, saznajnom smislu, jeste u Riječi, kojoj se u Crnoj Gori, dosta stidljivo vraćamo nakon gotovo jednog vijeka. Crnogorska izbjeglička vlada nalazi se u Neiju kod Pariza, sa kojom je Tin održavao kontakte, o čemu postoji nekoliko pisanih svjedočanstava. To je vapaj pjesnika koji doživljava svu tragiku mraka, koji će uslijediti i sunovrat onih ideala o kojima je, sa svojim saradnicima, sanjao i Petar II Petrović Njegoš“.

Nazočnima se obratio i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić, koji nije krio zadovoljstvo sinoćnjom večeri, a otkrio je da je njegov djed poznavao Tina Ujevića. „Danas, nakon 64 godine od Tinove smrti, Tin nas ponovno spaja. Evo ga ovdje na Cetinju, živog i poletnog, prije točno 105 godina. Gotovo da ga vidim kako sklapa prijateljstva, a ja bih o njemu mogao govoriti i osobno. Naime, moja obitelj, kada se doselila iz Tuče prema Hercegovini, u Tihaljini koja se nalazi između Vrgorca, Imotskog, Gruda i Ljubuškog, je 1612. osnovala mlinicu ili vodenicu. I 1900. su narasli na šest mlina; tako je moj pradjed Svitan poslao svog sina na studij medicine u Beč, a kada je završio prve dvije godine onda se vratio u Zagreb. Često je drugovao, naročito sa Antunom Brankom Šimićem, jer je moj pradjed bio jako dobar prijatelj s njegovim ocem. O Tinu mi je pričao isto tako puno zgoda“, kazao je veleposlanik Grubišić.

On se osvrnuo i na autohtonu hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori, kao i na crnogorsku zajednicu u Hrvatskoj, ističući da Crna Gora i Hrvatska imaju samo jedan put, a to je „trajno dobrosusjedstvo i trajno prijateljstvo".

Izvor: Radio Dux