Zemlja u jeziku - O poeziji Petra Gudelja

Istaknuti crnogorski književnik Miraš Martinović je priredio izbor iz poezije hrvatskog pjesnika Petra Gudelja sa naslovom ,,Zemlja u jeziku.” Izdavač ovog priređenog izdanja je Vijeće crnogorske nacionalne manjine grada Zagreba, Centar za kulturu Tivat i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Petar Gudelj je dobitnik brojnih nagrada i priznanja za svoju poeziju. Autor je više od dvadesetak zbirki poezije. Dva velika pjesnika povezuje dugogodišnje prijateljstvo i poezija u kojoj su satkane antička i ilirska mitologija; tradicija i avangarda, prošlost i budućnost; traganja i razmišljanja; stećci i groblja. ,,Zemlja u jeziku” sadrži deset tematskih poglavlja koja je stilski i znalački odbrao Miraš Martinović. Zapravo u samom izboru je sublimacija šest decenija stvaralaštva samog Gudelja. Napraviti ovako složen izbor bilo je više nego zahtjevno no Martinović je u tome itekako uspio. Poezija Petra Gudelja krije u sebi ali i svjedoči o tekovinama kroz koje se prožimaju autorovi počeci sa samog hrvatskog kamena, preko helenizma, arhitekture, mora, zvijezda, smrti, vjetra i mitologije koja je evidentna. Na razvoj Gudeljove umjetničke lirike veliki uticaj izvršila su

društvena i politička previranja kada pjesnik kao čovjek i pojedinac, postaje svjesniji sebe, svojih prava, potreba i vrijednosti, nastojeći da svoj stav, misli i osjećanja prema etičnošću izrazi ideale koji ga prate na njegovom životnom putu. Petar Gudelj kao da hoće rastvoriti stvarnost na njene osnovne a često i složene elemente. Na činjenice, istoriju sjećanja, na prve utiske, na (ne)jasan osjećaj prapočetka,  mnoštvo rasutih impulsa koji kroz auru autorove poezije poprimaju nevjerovatnu snagu i dinamiku. Petar Gudelj kroz sublimaciju životnog iskustva unosi najdragocjenje književno-poetske vrijednosti međutim, ne udaljava se od one iskonske i vječne poetske linije koja čitavu svjetsku istoriju poezije spaja u jedno. Za njega poezija nije sredstvo da skreće pažnju na sebe, no autor ipak pokazuje demonstraciju leksičkog i sintaksičkog umijeća. Njegov je jezik (hrvatski) isti onaj svakodnevni, jezik,  njegovih predaka a muzikalnost njegove poezije dobija na posebnom značaju. Poezija je jedan oblik simboličke mjere koja se konstantno pomijera, raste, transformišući iskustvo teksta u iskustvo supstancijalne krize.  Pjesme ne predstavljaju samo objave, niti granično mjesto vidljivosti događaja one predstavljaju galaktički put ka jedinstvenom univerzumu pjesnika.

U pjesmi IZ DUBOKIH GRČKIH DUBINA autor navodi:

Dozvao Tanju iz dubokih grčkih dubina

Iz mikenskoga svijeta

Nada se sastati s tobom sredinom listopada

Gdje?

U nekoj erebskoj Grzi.

Na međuzvjezdanoj Zvezdari

U prešumnoj krošnji tvoga avalskog hrasta.

Ta efektivna dimenzija riječi posebno je uočljiva u pjesništvu. Lirska je pjesma kratka i ne voli beskrajne opise i tumačenja. Zato poetskom sadržaju jezičkog izraza dodaje njegovu efektivnu vrijednost. O autorovom izboru riječi, o njihovom slaganju, zavisi stilsko izražavanje autora, ali ono zavisi i o finom instrumentu čitaočeve senzibilnosti i o njegovom ličnom bogatstvu leksičke usvojenosti koja dominira ovom pjesmom. Jezičku strukturu pretvorio je u poetsku poruku, a stih je dobio cjelovit smisao. Ne doživljavamo samo paralele suprotnih poetskih svjetova već i ljepotu i pjesnikovu tugu, nego (možda) i svu tragiku ljudskog postojanja, ali i pjesnikov estetski osjećaj koji se pokazuje u kontrastnom izrazu –  čime pjesnikova poruka dobija kompletan smisao. Sami autor unosi nešto svoje lično u poeziju, ali govori jednostavno, riječima svakodnevice i iz tog perfekcionizma gradi ljepotu stihova. Sintagmu poezije Gudelja osnažuju i činjenice suprotstavljene po svojem obimu i snazi. Gudelj je svjestan prolaznosti u fragmentima postojanja na Zemlji, on nam šalje istinski jake poruke prožete kosmopolitskim mislima prema kojima niko ne može da bude ravnodušan. Kao istinski stvaralac, on u svojim rukama drži Janusov ključ, početka i kraja. Sublimacija njegove poezije, iskazana je jakom unutrašnjom aurom, koja se manifestuje, u gotovo svim njegovim pjesmama.

U pjesmi: ENEJINO POSLJEDNJE SVJEDOČENJE O TROJI autor navodi:

Ostavljali smo trojanske zidine

Oblivene ljudskom krvlju i medom

U polju, pod Trojom, umirali su konji

To je sve što mogu posvjedočiti

Ostalo potražite Homera

U svom helenističkom traganju i prožimanju svijeta onog ličnog u sebi, i onom oko sebe, i svojom formom autor nam postavlja mnoga pitanja, i daje nam mnoge (drevne) odgovore, za apokaliptične trenutke koji se dešavaju u nama samima. Magnetska privlačnost Gudeljove poezije, podstiče nas na razmišljanje o svim sferama postojanja drevne Troje.  Putem svog  jedinstvenog književnog identiteta, Gudelj stvara introspektivni govor, kojim sebe i svakoga čitaoca suočava sa identifikacijom kristalno jasnih tokova misli i svjetlosti. Kako bi se izgradio jedan smisaoni i povezan sistem simbola, pjesnik od svojih najranijih ciklusa do kraja, strpljivo, prvo rekonstruiše, vaja i osmišljava svijet u kojem se zatekao, pa rukom vještog kipara vaja svoje stihove. Svijest ne smije da zaboravi na svoju konačnost, ne smije da izgubi to drhtanje u strepnji ispred svoje poslednje mogućnosti, ispred smrti. Sve dok je tijelo čovjeka i pjesnika u drhtanju ono je u životu, ono je srećno jer je sinteza duše ta u kojoj se stapaju beskonačni univerzumi. Pjesnik koji je najsvjesniji konačnosti, je onaj koji iz strepnje vremenu prkosi, stvara u budnosti, brže, jedinstvenije od drugih, njega nazivamo genijem. Genije, kaže Max Dessoir, je sličan drugim ljudima, ali se prema njima odnosi kao budan čovjek prema ljudima u polusnu. Zato i Petar Gudelj predstavlja metafizičku snagu umjetnosti kroz njega pjesma izlazi, probljeskuje kroz niti vjekova. Sputa li se pjesnik fizički ili misaono nanosi mu se bol tananoj slobodi duha. Pjesma tako postaje konačište njegove slobode, neponovljivo stanje nirvane. Geneza nastajanja ,,Zemlje u jeziku”  koju je priredio Miraš Martinović je djelo o velikom autoru Petru Gudelju koji  uzima od svoga  života ne bi li dao posebno shvatanje umetnosti. U toj beskrajnoj igri onoga koji čita i onoga koji piše je pjesma, a u jeziku je život koji miješa svoje sadržaje sa pjesmama. U jeziku je čitavo kulturno pamćenje, (jednog naroda) njegova neizrecivost nije samo iluzija koja treba da obavije i materiju i oblik: i predmet pjesničkog saopštenja već ona treba da traje kroz mnoge decenije i vjekove postojanja kao što nas i drevna Troja nadahnjuje da i dalje tragamo za njom. Stari Grci su poeziji davali (darivali) posebno mjesto, odvajajući je od umjetnosti, a poezija Gudelja jeste umjetnost. Sve pjesme su psihološki-etičke, jezički i sociološki , upečatljive i funkcionalne. Poezija Gudelja obećavajuće direktno i smjelo postavlja pitanja o kojima nije mnogo pisano u književnosti ili kojima barem do sada nije bilo dato centralno mjesto, ali u izvjesnom smislu on prati svoj Prometejski put i razbija društveno određene, norme koje su vjekovima  nesumnjivo karakteristične za naše balkansko podneblje. Gudelj čitaocu kroz poeziju pruža bijeg iz često sumorne današnjice i stvarnosti. Nedumljivo je da će ,,Zemlja u jeziku” biti izuzetno uspjela knjiga koja će naći svoj put do čitaoca koji će joj se uvjek i iznova vraćati.

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist