Vanda Babić, Jutarnji list – razgovor

Povod za naš razgovor je Vaša nova knjiga. No, prelistavajući je stječem dojam da se dugo bavite Bokom pa je ona logičan rezultat…

Istina je. Boka je jednostavno dio mene, nešto što uvijek „hoda“ i „diše“ u suglasju sa mnom. Malo komu nije znana moja duboka povezanost s rodnim krajem, Bokom, koja je umnogome odredila i pravac moga znanstvenoknjiževnog rada. Zapravo, nikada se nisam potpuno odvojila od prostora koji me je iznjedrio, prostora u kojem sam izgovorila svoje prve riječi i učinila prve korake. Možda se čini da prve tri godine života u Boki i ne ostavljaju brojna sjećanja u životu odrasle osobe, no u mom slučaju niti poveznice su jačale i postale uže koje se samo više rastezalo i postajalo sve čvršće i jače. Istina je da me je Split oblikovao, a od početka studija do danas Zadar je grad u kojemu živim, djelujem i stvaram. Ako povežemo taj prostor, vidjet ćemo da je on zapravo nedjeljiv, jedinstven i cjelovit. I takvu sliku nosim sa sobom i dijelim je ne samo s brojnim Bokeljima već sa svima koje zanima Boka kao zaljev satkan od najfinijih niti hrvatske kulture, ali jednako tako i Zaljev u kojemu se isprepliću i susreću različite kulture te čine jedan posebno lijep i bogat prostor u kojemu ono naše, ono što pripada hrvatskoj kulturnoj sferi dobiva još više na svojoj posebnosti i draži.

Ova knjiga je rezultat dvadesetogodišnjeg bavljenja Bokom, ona je proizišla iz mojih znanstvenih, ali i širih kulturoloških i kulturnih izričaja, poezije, priča, dobrotvornih akcija, filma.. i to naravno u okviru vremena u kojem smo se nalazili.

Kako to mislite?

Pa u prilog teoriji kulturalnog pamćenja ići će moje sjećanje na prvu antologiju književnosti Boke naziva Stara književnost Boke koja je izišla 1993. i koju mi je kolegica donijela na dar iz Zagreba. Zadar je tada bio bez struje, bez vode, pod granatama. Boka je tada bila ubijena hordama onih koji su je gazili žureći na Dubrovnik, a Hrvati Boke prolazili su svoj malo znani križ. Između poruka koje su stizale gotovo „golubom pismonošom“, jer su sve veze bile prekinute, i ratne svakodnevice ta je antologija bila svjetlo u mraku. Dah moje žive Boke. Pet godina kasnije priredila sam svoju antologiju Hrvatska književnost Boke do preporoda. Ta mi je knjižica moj nadraži uradak iako spada u priređivački, a ne izvorno znanstveni rad. O njoj su pisali mnogi, pisma kardinala Kuharića koji je volio tu knjižicu i danas su mi potpora i uspomena. Određenjem te i takve književne baštine Boke željela sam pokazati ono što je danas možda već jasno, a to je da u Boki postoji velika, važna i malo poznata hrvatska književnost i kultura, baština koja je dio hrvatske nematerijalne baštine i da kao takva nikome ne bi smjela i ne treba smetati. Ta komponenta proteže se kroz sve moje radove i djela, od knjiga do projekata koja su u različita vremena različito promatrana. Iste te godine (1998.) pokrenuli smo akciju Hrvatski gradovi za Hrvate Boke, i od Pule do Dubrovnika govorili o hrvatskoj baštini i Hrvatima Boke. Tada oni u Crnoj Gori nisu imali gotovo nikakva prava, a i onda sam govorila da je njihovo osnovno pravo učiti u školi svoj hrvatski jezik što je nedugo iza toga i uvedeno, a danas je sasvim normalno.

Ta 1998. godina čini se važna u okvirima Vašeg rada na promicanju hrvatske kulture Boke.

Vrlo važna je meni osobno, ali i Hrvatima Boke. Mislim da se još i danas sjećaju obnavljanja bokeljske podružnice HKD-a Napredak kada su u travnju 1998., u Tivtu prvi put nakon 50 godina otpjevali hrvatsku himnu i plakali. Da, svi su plakali, baš kao i ja gledajući snimku. Ima nešto posebno i drugačije u spoznajama onih koji su autohtoni Hrvati, a ne pripadaju današnjim hrvatskim političkim granicama. To nešto i ja osjećam iako ne živim na tim prostorima. To nešto najbolje se vidi u nesebičnom radu HKD-a Napredak za koji bi većina rekla da se bavi hrvatskom baštinom Hrvata u BiH. Ali to je samo dio istine. Ono veže sva ta područja i sva ta sjećanja i sve emocije u priču koja je puno šira od bilo kojih granica. Jedan moj rad se zove Od Olova do Škrpjela, koji želi reći upravo to da je kulturalno pamćenje nešto što svatko od nas nosi sa sobom i određuje nas. Upravo se to može iščitati u knjizi razgovora prof. Franje Topića, predsjednika HKD-a Napredak, čiji sam član i dopredsjednica zadarske podružnice. Njegova stajališta i poglede dijelim kada govorimo o bilo kojem autohtonom hrvatskom području, bilo da je riječ o srednjoj Bosni, Hercegovini, Srijemu ili Boki. S tim da u okvirima izrečenoga uvijek započinjem i završavam s Bokom.

Što je to nešto posebno u osjećaju?

S jedne strane to je sasvim drugačije poimanje pripadnosti kulturi i narodu, to je slika o samom sebi unutar nacionalnog koda, to je i radost i patnja u istoj odrednici, to je posebnost u različitosti i prihvaćanju drugoga i drugačijega. Ali to je i jedna spoznaja, tužno iskustvo koje možemo nazvati bokeljska, bosanska ili hrvatska posla, a da pri tom mislimo na isto.

Što to?

Ono što mene uvijek jednako i nanovo boli. Hrvatsko nejedinstvo, jal, nezainteresiranost, ono nešto što možemo u svim razdobljima našeg postojanja secirati i pokazati na žalost u svim segmentima našeg života. Smatram da iznad svih osobnih interesa treba biti nešto nedodirljivo, nešto nam sveto i temeljno oko čega bismo trebali biti suglasni bez obzira na to kojoj političkoj ili vjerskoj grupaciji pripadamo. S takve pozicije možemo nastupati dalje i dijeliti se na bezbroj kolaža, no bez toga samo smo kamenčići koji ne čine mozaik. Ništa više ne boli Hrvata u Boki ili Bosni i Hercegovini nego kad se na njega gleda kao problem, kao žulj, kao proračunsku stavku, a on je svoj na svome, unatoč i usprkos svemu i pridonosi prostorima kojima pripada.

Nastupili ste na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama u okviru Noćnih serenata s Bokeljskim akordom? Pokrovitelji su bili Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, HKD Napredak i Hrvatska građanska inicijativa.

Ideja nije bila moja, nego gospođe Mani Gotovac kojoj sam i danas zahvalna na tomu. Ona je na moje oduševljenje željela uključiti Boku i Bokelje u program Igara, oživiti stare bokeljske priče, palace i vratiti ih u našu svijest. Hrvatska kulturna baština na tom području nije ni mala ni beznačajna. Iz takve ideje krenula je suradnja i dovela do toga da se u okviru Noćnih serenata našao i Bokeljski akord. Oživili smo jednu staru hrvatsku legendu gdje sam bila scenarist i narator. Dopustila sam si malo slobode i kroz tu priču pokušala prikazati sudbinu Boke, te kroz tri slike: žena, ljubav i rat izvući ono čega smo se gotovo odrekli. Ljubav, koja je glavna okosnica ove priče i samog događaja, ne dopušta nam, ma u kojim i kakvim okolnostima bili, ostaviti i zaboraviti na Zaljev u kojemu se kriju i blaga i ljepota i mogućnosti da suradnjom s Crnom Gorom izmjenjujemo, brinemo se, cirkuliramo oko hrvatske baštine u Boki, ali i baštine Crne Gore, koja nam je bliska u svom mediteranskom krugu.

Upravo na tom tragu je, čini mi se i Vaša nova knjiga Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke. Možete li nam pojam 'kulturalno pamćenje' objasniti na primjeru Hrvata iz Boke kotorske, njihova kulturalnog pamćenja? Zašto ta sintagma u naslovu vaše knjige?

Tko god iščita knjigu dobit će odgovore na sva Vaša postavljenja pitanja. Neću govoriti o teorijama kulturalnog pamćenja već odavno prisutnima u znanosti o književnosti. Uostalom sve je objašnjeno u samoj knjizi, a sve je jasno iz same naslovnice, naslova i izdavača. Naime, naslovnicu krase djela hrvatskog i crnogorskog slikara Dimitrija Popovića, tematika je hrvatska književnost i kultura Boke usustavljena u povijestima hrvatske književnosti i književnosti Crne Gore. Znači odredili smo temeljno polazište u svakoj od navedenih studija koja će biti dio novog istraživanja koje će iscrtati novu i drugačiju književnu povijest Boke  koja se kao takva ničim neće ogriješiti o tradicionalno nacionalni diskurs i njezino mjesto unutar hrvatske književnosti, kao i sveukupne književne i kulturne baštine Crne Gore. U jednom poglavlju knjige teorija kulturalnog pamćenja promatra se kroz dva reprezentativna primjera kulture, ali i književnosti Boke, Bokeljskoj mornarici koja datira iz 809. godine i glasovitom Peraškom boju od 15. svibnja 1654. Te dvije, prije svega kulturalne komponente neodvojive su od osobnosti današnjeg Bokelja i utkane u njegov srž i bitak kako u Boki tako i u prostorima gdje žive Bokelji. Ovdje se radi i o kolektivnom identitetu koji se ne može otkazati iseljenjem, što pokazuju brojni Odredi Bokeljske mornarice u Hrvatskoj koji obredne rituale izvode svake godine u okviru svojih bratovština koje su u Hrvatskoj, u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku osnovane početkom 20 stoljeća.

Što želite ovim naglasiti?

To da su danas Bokeljska mornarica i Peraški boj dio kulture Crne Gore, ali su prije svega neprijeporno i hrvatska kulturna baština. Bokeljska je mornarica neodvojiva cjelina Tripundanskih svečanosti, kao što je sjećanje na Peraški boj dio jedne ceremonije štovanja Bogorodice u Perastu. Dio su i nematerijalne kulturne baštine i dobara u obje države. Ono što još nije zaštićeno treba žurno uključiti u hrvatsku nematerijalnu baštinu, primjerice Fašinadu, dobrotsku čipku, legende i priče, sve ono što je jasno inkorporirano u hrvatsku i crnogorsku interkultralnomemorijsku matricu. I mislim da ne treba čekati zaštititi nešto što jest naše i što obogaćuje naš kulturni korpus, a isprepleće se s drugim i drugačijim. Opet smo kod slike i dijeljenja, kolaža i mozaika. Što se hrvatske baštine Boke tiče nikomu ne treba smetati što ona pripada hrvatskoj kulturnoj baštini i baštini Crne Gore. To je jednostavno činjenica koju treba prihvatiti i koja ne umanjuje vrijednost, važnost i veličinu hrvatske baštine i hrvatske tradicije Boke.

Zašto to do sada nije zaštićeno?

Pa ova knjiga  za cilj ima pokrenuti i potaknuti dosadašnje pokušaje u procesu zaštite hrvatskih nematerijalnih dobara u Crnoj Gori. Popis je duži, a o tome skrbe Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 u Zagrebu, Rijeci i drugdje kao i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koja je krovna organizacija Hrvata Crne Gore. Zajedničkim radom i rezultatima, od kojih je samo jedna nit ova knjiga radi se na promicanju vlastite kulture, ali i na povezivanju, dijeljenju, množenju i stvaranju kulture dobra koja počiva na zdravim temeljima. Zdrav temelj je upravo to: zaštićena nematerijalna hrvatska baština u Boki kao baština dviju država koje o njoj skrbe. Kulturalno pamćenje jasno pokazuje mjesta spajanja i razdvajanja, preplitanja i mimoilaženja. Tako burne procese 19. stoljeća možemo promatrati kroz bokeljski izraz Dobra Ti sreća! koji je Ivanu Trnskome bio jednako domaći i u Boki i u Crnoj Gori, a danas je jednako živ u Hrvata Boke, ali i u cijeloj Crnoj Gori. Tekstovi o Boki u preporodnoj periodici zrcale jedinstvo bokokotorskog prostora s ostatkom Dalmacije u političkoj, kulturnoj, književnoj i umjetničkoj tradiciji, ali i odaju živu komunikaciju s prostorom Crne Gore koja je često bila vruća crta spajanja i razdvajanja kada je o ovom stoljeću riječ.

Imate cijelo poglavlje o Boki u 19 stoljeću.

Imam dva. Posebno mi je drag osvrt na političku studiju don Srećka Vulovića Tko su bili starosjedioci Boke kotorske koja se ovdje daje iščitana i analizirana u duhu vremena u kojem je nastala, uspoređena s Erdeljanovićevom i Nakićenovićevom studijom o Boki, stavljena u ispravan kontekst dobiva na svojoj važnosti i vrijednosti uostalom kako to don Srećko Vulović odavno zaslužuje.

Knjiga je bogata poglavljima, literaturom, podatcima, navodima. Koliko ste dugo radili na njoj, što vas je posebno motiviralo i biste li što posebno istaknuli.

Knjiga je rezultat dugogodišnjeg proučavanja hrvatskog kulturnog koda Boke. Motivaciju sam pronašla u dosadašnjim radovima kolege Kodrića o kulturalnom pamćenju te sam pokušala neke njegove spoznaje primijeniti na književnost i kulturu Boke. Iz toga se rodila ljubav prema takvom načinu promatranja i iščitavanja, što me je natjeralo da dosadašnja istraživanja prečitam i vidim mijenja li se moja dosadašnja spoznaja. Svaka nova teorija nosi i nešto novo, nepoznato, zanimljivo. Tako mi je ova otkrila da sam odrastala uz dva velika čovjeka, znanstvenika, enciklopedista kojima sam posvetila ovu knjigu i time pokušala zahvaliti za sva znanja koja su mi prenijeli ili pokušali prenijeti. Potom sam otkrila i druge stvari koje se tiču hrvatske književnosti i kulture Boke. Tko je koliko proučavao, s kojim ciljem i nakanom te sad mogu reći da imam malo drugačiju sliku, ali sasvim sigurno i čvrst temelj kojem je kulturalno pamćenje poslužilo kao cement. Konačno smo bokokotorsku književnost i kulturu usustavili kao hrvatsku. Ujedno smo je tradirali kao književnost i kulturu Crne Gore i sad nam je zajedno, bez postavljanja uvijek istih pitanja čije je što, skrbiti o velikoj baštini koja jest dijamant hrvatske kulture općenito, ali je dragulj kulture Crne Gore, Mediterana i Europe. Ovo sam ljeto intenzivno radila na završnoj inačici. Ljeto i nije baš idealno vrijeme za ovakav rad, ali sam željela ispuniti zadani rok. S druge strane, namjerno ne navodim imena onih kojima je knjiga posvećena ni koga sam posebno istaknula jer knjiga još nije predstavljena u Hrvatskoj pa želim da čitatelji otkriju sami ili doznaju na predstavljanju. No, svakako, uvijek sam zahvalna svakome tko spomene Boku, tko o njoj piše i tko se njome bavi bilo znanstvenim bilo književnim bilo kulturnim radom.

Kako je danas biti Hrvat u Boki? I kakva je recepcija hrvatske kulturne baštine Boke kod nas i u Crnoj Gori.

Prema službenom popisu iz 2011. u Crnoj Gori danas živi 6021 izjašnjeni Hrvat. Mnogi će reći da je to mali broj. I jest! Ali, to ne znači da ne trebamo skrbiti o našim ljudima, tradiciji, naslijeđu i baštini. Posebno jer smo dobro organizirani, što se vidi kroz rad i djelovanje Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. U Hrvatskoj treba uvijek ponavljati iznova. Već sam i dosadna, jer stalno ponavljam isto. Mislim da je Boka kotorska važna, mislim da je hrvatska baština u njoj prevelika i mislim da smo dužni brinuti se o njoj. Ne govorim o nekim nerazumnim težnjama ili političkim žudnjama, jednostavno govorim o prostoru, o baštini i o čovjeku. Znam da danas nije popularno spominjati pridjev hrvatski, no i jučer i danas i sutra govorim i govorit ću isto: gradimo sebe uz drugoga i drukčijega, ali ne kradimo od sebe, ne sramimo se svoga... Ostaviti Boku i ne brinuti se o njoj isto je kao tražiti od majke da napusti svoje dijete. U tom smislu govorim o Boki, Hrvatima Boke, Bokeljima, ali isto tako i o jednom skladnom odnosu dviju država, Hrvatske i Crne Gore, ali i o Hrvatima Boke danas, koji unutar crnogorske države aktivno sudjeluju i u političkom životu.

I za kraj, načuli smo da radite na romanu čija se radnja odvija u Boki.

Ima istine u tome što ste čuli. No, neka to ostane tema za neko drugo vrijeme kada ćemo razgovarati o Boki iz neke druge perspektive.