Štambuku pjesnička nagrada "Tin Ujević"

40. dobitnik naše najprestižnije godišnje pjesničke nagrade "Tin Ujević" je pjesnik, prevoditelj, liječnik i diplomat Drago Štambuk, čija je zbirka „Angjeo s bakljom, Atahualpa“, u izdanju kuće Tonimir, proglašena najboljom između 76 knjiga pristiglih na natječaj Društva hrvatskih književnika.

70-godišnji Drago Štambuk objavio je sedamdesetak knjiga, dobio brojne nagrade, trenutačno obnaša dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Iranu.

Na rođendan Tina Ujevića, nagradu je dobitniku uručio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović na svečanosti pred preuređenom Tinovom kulom u Vrgorcu.

U programu su o laureatu govorili Zdravko Zima, savjetnik za kulturu predsjednika Zorana Milanovića, izaslanik Ministarstva kulture Ivan Alduk, veleposlanik Islamske Republike Irana Njegova ekscelencija Parviz Esmaeili, vrgorački gradonačelnik Ante Pranić, ravnateljica vrgoračkog Centra za kulturu Žana Pervan Odak, među uzvanicima su bili i akademik Luko Paljetak, fra Josip Repeša...

Izabrane stihove iz nagrađene zbirke čitao je Joško Ševo, na gitari je svirao Deni Erceg.

Božica Jelušić: Drago štambuk, „Tinov“ laureat

S pola stoljeća spisateljske prakse iza sebe, te erudicijom Europejca koji prigrljuje cijeli svijet i njegovo bogatstvo različitosti, hrvatski pjesnik DRAGO ŠTAMBUK (1950.) svjedoči kako poezija ima ekspanzivnu snagu univerzalnosti. Njegove dovršene, cizelirane, jezično izgrađene poetske cjeline, zvučat će dobro prevedene na bilo koji jezik, budući da nose u sebi tajnu ravnovjesja: osjećaji i misli harmoniziraju, surađuju, stvaraju estetski dojam i doživljaj; darivani smo upečatljivim slikama i zrncima mudrosti, koje će jednom posvjedočiti i naše osobno iskustvo. Smisao za detalj, osjećaj za nijansu, lirska paučina u kojoj katkada sijevne bridovit kamen ili ljeskanje mora: to su asocijacije koje ostaju kad sklopimo korice njegovih zbirki, poželjevši pri tom iznova se vratiti nekoj omiljenoj stranici.
U Štambuka nema ništa jednokratno, potrošljivo, nasumično, ništa rovito ili prijesno, ožiljkasto u tkivu jezika ili sračunato na „drsku atrakciju“, a da ne vodi računa o razumljivosti i poštovanju forme. U tom smislu, on je istinski čuvar prave, čiste poezije, koji s lakoćom dosiže mjeru klasičnosti, no na jezičnom planu bit će budan, podražljiv, inventivan, vazda pripravan iskovati novu riječ, slikovitu, pregnantnu, osebujnu. Blizak je izvoru: materinjem čakavskom jeziku, štokavskom također, latinskom, i svemu onome što se za semantičku jezgru hvatalo i jezik bogatilo. Stoga je razumljivo da je upravo on, DRAGO ŠTAMBUK, tvorcem baštinske zlatne formule ČA-KAJ-ŠTO, koja je doživjela domovinsku potvrdu u trideset godišnjoj tradiciji održavanja pjesničkih susreta Croatia rediviva u Selcima na Braču, a krajem prošle godine i iznimno priznanje: ulazak na Nacionalnu listu nematerijalne baštine kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Ovjenčanici „Maslinovim vijencem“ među kojima se i Drago Štambuk nalazi, danas čine plejadu najsjajnijih hrvatskih pjesničkim imena, a birani su od svojih kolega po peru i sudbini, također uglednih i renomiranih autora.
U gabaritima svoje pjesničke generacije, Štambuk je također referentno ime i po antologiji INSULAE (1981.) u kojoj je okupio 12-ero tada „perspektivnih“ pjesnika, dajući im zapravo vjetar u leđa za plodne književne i znanstvene karijere, koje će razviti unatoč činjenici da nisu formalno praćeni od kritike, časopisa i kulturnih foruma, već su doista ostali „inzularcima“ po instinktu svojega antologičara. On sam, nastavio je karijeru liječnika, humanitarca i diplomata, no u duši ostao je vjeran svom prvom, elementarnom pozivu i poslanju: pjesnik je, kako bi rekao d'Aurevilly, „ono veliko i rijetko biće, a biće kratkovječno“. No, upravo mu je u njegovu nacrtu sudbine, u daru i maru, u posvećenosti poeziji, pružena šansa da nadživi svoje vrijeme i protegne se do granica vječnosti.
Jednoglasnom odlukom prosudbene komisije za nagradu „Tin Ujević“ za 2020. godinu odabrana je Štambukova pjesnička zbirka ANGJEO S BAKLJOM, ATAHUALPA, u izdanju Nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Reći ćemo da to nije samo „sretna knjiga jedne godine“, kakva se može dogoditi i nekom drugom, ustrajnom i inspiriranom autoru, već da predstavlja sukus pjesničke vještine razvijane pola stoljeća, te ujedno, autorov intimni zemljovid, u kome se isprepliću povijesni slojevi, propitivanje civilizacijskih kodova, smisao patnje, potraga za istinom i ultimativna potreba za katarzom, kako bi čovječanstvo ponovo doživjelo svjetlost nade i afirmaciju ljudskosti. Izreći teške i složene teme s takvom mjerom elegancije, to može samo pjesnik odabran kod Muza, u čemu također prepoznajemo neku vrstu „sljedbe“ po živom Ujevićevom tragu.
Zbog svega toga, držimo da je nagrada stigla u prave ruke, u pravi čas, onome koji s Ujevićem dijeli ljubav za zavičaj, slobodu istraživača i zamah „Vasionca“, sućut za bolne i satrvene duše, i nadasve, strast za jezikom, koju će osjetiti kao „dvije kapi ulja u istome zelju“ i blagovati kao najveći dar poklonjen čovjeku. Današnja je svečanost prava poetska raskoš, i neka Ignis festivus, užgan pjesnikovom rukom, gori u našim srcima, uz zahvalu što smo se smjeli okupiti oko njegova sjaja.

Autor:
Mladen Vuković; hrt.hr

Foto Branka Bezič Filipović