Dnevnik Adrijana Vuksanovića za Hrvatsko Slovo

Tjednik za kulturu Hrvatsko Slovo ima stalnu rubriku Dnevnik. U najnovijem broju, Dnevnik je vodio Adrijan Vuksanović. Na našem portalu se možete upoznati sa njegovim sadržajem.

Ponedjeljak, 22. studenoga
„Nemoj ciljano slati poruke", kaže Ona koja ne pati od toga da bude spomenuta, a vrijedno je početi njenim početkom. Ja sam samo uzeo ono što mi je nudila i otisnuo se u ambivalenciju pisanja Dnevnika. Njen akcenat na „ciljano" nije izbjegavanje komuniciranja, već doprinos spontanosti, gdje poruka dobiva na prihvatljivosti. U tom vrtlogu obraćanja sebi samome i svijetu oko sebe, ima točka oslonca koja pomiče taj prevrtljivi svijet, a mene prevrtljivog čini stabilnim. Mirnim. Isto se piše i izgovara u predjelima gdje to nije važno, i mirno i stabilno.
Milosrđe, ne moje. Ja, da bih davao, moram dobivati. Milosrđe od Onoga koji daje, a ne dobiva, izvor je i uzor je Milosrđa. To je ta, beskrajna, točka.
Danas smo u poluosvijetljenoj crkvi, navlaženoj kišom spolja,mucali i nezgrapno pjevali, zazivajući Milosrđe na poljima koja zjape od naših ostavljenosti, stida i nemoći, gledajući ono što nemamo, a čemu hodimo.
Don Dejan, teolog koji se razumije u struju, i ja, električar koji se razumije u teologiju, loše smo, dostojno neznalica, razgovarali s Onim koji razumije sve, jer stvara sve, jer ljubi sve.
Oblačiti u Riječ vlastita drhtanja, pobjede i strah, tuge i kolebljivosti, jest ići na početak kada i bijaše Riječ.
Sjetite se, posudio sam Njen početak, kako bih dobio svoju Riječ. Samo u poniznosti osvajam cilj. Kao Ona koja ne pati da bude spomenuta.

Utorak, 23. studenoga
Nebrojene su pustinje kroz koje prolazimo. Postoje i međuljudski odnosi koji su pustinje. Emocionalna odsutnost, nadražajna otupjelost, duhovna nezainteresiranost, sadržajna jednoličnost, verbalna monotonost, egzistencijalna osamljenost su iskustva kroz koje ne prolazi svatko. Neki će se od svega braniti čipsom, neki prizemnim TV ponudama, neki beskrajnim uvjeravanjem drugih da ih prime u široku i plitku pripadnost, koju često zovemo masom, neki će pustinju tjerati pivom, neki vrišteći da nisu oni krivi zbog toga što su i tko su, da su tako rođeni. To su oni koji bježe. Njima ne pripada ništa.
Za nas je samo jedno važno, jesmo li mi nekome pustinja? Trebalo bi se ponositi svojim pustinjama. Velike kušnje pripadaju velikima.
P. S.
Danas sam čuo, vladar je onaj koji vlada sobom. Rekao bih, kralj je onaj koji vlada vlastitim zvijerima. To ne može bez pustinje.

Srijeda, 24. studenoga
Stvarnost obiluje. Biti budan je biti zaljubljen u stvarnost. U tom prelijevanju je poetika. To je samo posljedica nadahnutog nemira. Ima pjesnika koji ne znaju da to jesu. Ima i mučenika koji nemaju pojma o tome. Riječ traži vrijeme. Ta potraga se kreće prema natrag.
Govorio sam učenicima u školi - ponekad operite zube lijevom rukom, obucite se zatvorenih očiju, hodajte unatrag, vratite se kući
duljim putem. Radite s vremena na vrijeme slične neuobičajenosti, one će vas dovesti do novih percepcija. Jedno od pravila u duhovnosti bl. Ivana Merza je - idite u neugodnosti.
Nije neophodno hodati bos po brdima, bez hrane i vode, po ljetnjem suncu, kako bi se vježbao duh. Dovoljno je prihvaćati sve što život sam donosi. To je hod punini.

Četvrtak, 25. studenoga
Nemir. Uvijek se misaono branim. „Ako si ljut, smiri se odmah, jer svakako ćeš se smiriti!", terapeutski će reći Sv. Josemaria Escriva de Balaguer. Riječi koje sam čuo i zapamtio - kada imaš emociju, ne smiješ imati reakciju. U početku sam doslovno mjerio vrijeme od emocionalne uznemirenosti do potpune stabilizacije i tako se vježbao u svladavanju sebe i vladanju situacijom. Primijetio sam da kako bi vrijeme prolazilo tako mi se smanjivalo razdoblje potrebno za duhovni mir nakon određene kušnje. Nekad mi je trebao čitav dan za što mi sada treba sat i pol do dva sata vremena. Nije to stvar samo vježbe, vlastitih napora i iskustva. Radi se o kategorijama duha, a on se hrani, brani i izgrađuje u riječima Riječi - Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem; neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.
Mir je cilj svake duhovnosti. Zapravo, je li neka duhovnost zdrava ili nije, dokazuje to, donosi li ona mir. Lažne duhovnosti prepoznatljive su po razdoru i neslozi.
Mir se iz vječnosti prelijeva u naše trajanje. Svaki trenutak smo bliži konačnoj sigurnosti. Zašto onda biti uznemiren?
Već sada i ovdje treba živjeti pobjedu i sve borbe voditi kroz tu eshatološku sigurnost i konačnost.

Petak, 26. studenoga
„Završi sve obveze, ne jedi ništa, pij samo vodu, čitaj duhovno štivo i pođi na sv. Misu. Taj dan posveti određenoj nakani i ne govori nikome da postiš", rekao mi je svećenik kod kojeg se često ispovijedam i kojeg znam odavno. Takav dan je dan prave borbe. Rat se vodi na svim bojišnicama, od neispijanja kave do neuzvraćanja na verbalne napade i klevete. Pored svih kušnji, koje samo nadiru i stvaraju intenzivan dojam opkoljenosti, u poplavi neprijateljstva i suparništva, bola u želudcu i malaksalosti u nogama, taj dan je gozba bez stola i trbuha. Gozba duha.
Post je molitva tijelom.
U toj stvarnosti nadiru sve nenaklonjenosti i množe se raspadanja, na rubu opstojnosti ustrajavaju posljednje sigurnosti. Protivštine zjape. Utjehe su u daljini. Post je na neljubaznost biti ljubazan. Post je blagoslov i dobra želja za one koji vam žele i nanose zlo. Tomislav Ivančić je govorio - kad molite za svoje neprijatelje, oni više nisu vaši neprijatelji. Euharistija i ispovijed imaju veću moć od nuklearne reakcije. Snaga šume je u rastu, ne u onome koji sječe drvo.

Subota, 27. studenoga
Bitke se dobivaju u tišini, izvan očiju javnosti. Ishod je ono što sada, upravo u ovom trenutku, živimo. Hrabrost pred sobom i sa sobom bit će i hrabrost pred svjetlima publike.
Povjerenjem, nadom protiv svake nade, uz određeni fatalizam, krijepljenjem iz prošlosti, ponosan sam na bitku koju vodimo. Nakon toliko desetljeća zapuštenosti, velikog truda onih koji žele da nas ima pod drugim imenom, nametanjem stida, u grotlu očekivanih i neočekivanih suparništva, slavljenjem posustalih i odustalih među nama, živimo i stvaramo, dišemo i branimo, smetamo i hranimo, ne damo i trajemo ono što smo i ono tko smo i ono gdje smo. Imamo koga nasljedovati i biti odgovor svima koji su jaki samo kad smo mi slabi.
Bude trenutaka kad se odustajanje nameće kao logično i racionalno rješenje, ali veliki motiv da tako ne bude daju upravo oni koji bi željeli i koji se trude da odustanemo. Treba iskreno biti zahvalan svojim neprijateljima i svakodnevno ih blagoslivljati. Zahvalan, jer davali su i daju nemjerljiv doprinos našoj izgradnji. Ako ih pravilno upotrijebite, dobit ćete od neprijatelja korisnu prigodu za duhovnu afirmaciju. Blagoslivljati ih treba, jer se oslobađate onog najgoreg što se može dogoditi, da ih mrzite. Ne kažem to ja, već Onaj koji bolje poznaje nas od nas samih. Pokušajte. Često prolazim pored groblja. Navlažene ploče od skorih kiša tihuju. Pomireno je sve.

Nedjelja, 28. studenoga
Danas je počelo došašće. Mi smo od rođenja u adventu. Ovaj liturgijski nas čini svjesnim. Danas sam čuo - treba osmisliti svoj križ. Ukazuje nam na to i umjetnost. Ima različitih prikaza raspela. Baroknih, minimalističkih, postmodernističkih i brojnih drugih. U osnovi svih njih je gola istina da se ovim svijetom ne može proći bez križa. Poznato je da se od njega ne može pobjeći, a oni koji u tome uspiju dobivaju još veći, opet i ponovno, križ. Realnosti križa, prati realnost utjehe. Euharistija je Istina. Nikada nikome od ljudi ne bi palo na pamet da se Bog nudi u komadu kruha i kaplji vina. To mi ne bismo mogli izmisliti.
Počeo sam ovaj advent križom nad razvalinama svega viđenog. Počeo sam ovaj advent snagom Euharistije koja liječi sve.
P. S.
"Hoćemo li na kavu?", pita ona koja ne pati da bude spomenuta. "Hoćemo", odgovaram. Nastavak liturgije.