Bošnjak o poeziji Vuksanovića – čežnja koja prati pjesnika jača je od straha

Adrijana Vuksanovića upoznao sam kao jednoga od najmlađih, ali i jednoga od najelokventnijih članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske u kojemu je predstavljao, i predstavlja još uvijek, Hrvate iz Crne Gore. Godine 2016. postao je zastupnik Hrvatske građanske inicijative u Skupštini Crne Gore, uspješan i cijenjen političar koji se aktivno zalagao za afirmaciju Hrvata i za europsku Crnu Goru te je od tada postao javno poznat. Zbog različitih razloga koje ovdje nećemo navoditi na izborima održanima 2020. godine Hrvati su ostali bez zastupnika u Skupštini, no Adrian je i nadalje vrlo aktivan u životu hrvatske zajednice i ukupnoga crnogorskog društva.

Da u Adrijanu Vuksanoviću leži i pjesnik moglo se naslutiti (i više od toga) na predstavljanju Kotorskog misala sv. Jakova od Lođe u listopadu 2019. u Zagrebu u lijepoj dvorani iznad Kamenitih vrata, kad je govorio vrlo nadahnuto, i lijepo i mudro. Tada me je i usmeno pozvao na promociju svoje knjige na 1. Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, na koju na žalost nisam mogao doći, jer sam već od ranije imao planirano službeno putovanje u inozemstvo. U tome, sada već pomalo mitskom vremenu prije pandemije korona virusa, lakše se i češće putovalo. Spletom različitih okolnosti, knjigu o kojoj pišem prvi sam put u ruke uzeo početkom proljeća 2021. ljubaznošću nakladnika Stjepana Šešelja, upravo kad sam dovršavao članak Važnost hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske, pogled iz 2020. (koji bi trebao biti objavljen u zborniku radova sa skupa Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma).

Već nakon prvog brzog čitanja nove pjesničke zbirke (s naslovom: Dvije trećine) Adriana Vuksanovića bilo mi je jasno da se pojavilo jedno vrijedno novo ime ili ako smijem tako reći (a valjda smijem, govorimo o poeziji) da je zasjala jedna nova zvijezda na širokome horizontu (obzoru, nebosklonu) hrvatskih pisaca koji žive širom kugle zemaljske i stvaraju na hrvatskome jeziku i/ili na jezicima svoje životne sredine: na engleskome, španjolskome, njemačkome i drugima. A oni su važan i integralan dio naše književnosti, s čijim vrijednim djelima treba kontinuirano upoznavati hrvatsku javnost.

Već u nekoliko početnih pjesama čitatelja iznenađujućom snagom zapljusnu zanimljive sintagme, duboke misli i dojmljive slike, a taj Vuksanovićev snažan i specifičan pjesnički glas ostaje prepoznatljiv kroz cijelu zbirku. »Njene su ruke prijelazni oblici riječi« (str. 11); »Nevjerojatno je koliko joj se drveće raduje, / kao da će ga svakoga trena zaliti vodom« (str. 12); »Riječi su mi udavile zvijeri / Koje je Ona odmilovala« (str. 12). U ovoj su poeziji prisutni nemir i nesigurnost, usamljenost i ispraznost, ali ona zato nije nimalo pesimistična. Naprotiv. Životnim plimama i osekama koje donose i dobro i loše pjesnik prolazi otvorenih očiju i otvorenog srca – i bilježi: i gorčinu razočaranja, i bolne ožiljke, i divotu punine, i bljeskove spoznaje, i nade.

Vuksanovićeva je poezija veoma duboka, duhovna, refleksivna. Pjesnik pokazuje otvorenost prema duhovnim iskustvima i dobro poznavanje vlastite katoličke tradicije, ali i pravoslavne, što je vidljivo na motivsko-tematskoj razini: Gospodin, križ, krunica, biblijski motivi, najvažniji blagdani, crkveni naučitelji... Često i na poseban način upotrebljava i motive iz prirode, poput ove vrlo dojmljive slike: »Ti si zemlja / kojoj teži svako drvo« (str. 26). Inače, treba istaknuti kako je Vuksanovićev pjesnički jezik iznimno bogat i autentičan. Neke su pjesme, po mome sudu možda i najuspjelije, alegorije, poput pjesme Ona, koja njeguje zmije. Brojne su metafore: »Hodaš glavom. / Letiš nogama«; »Sad si zrno / u dubokoj zemlji / od nebrojenih raspadanja / okružen tišinom kao silom« (str. 29); »Mjerim dubine praznine« (str. 70).  Mnogo je i uspjelih usporedbi: »Uđi u strah / kao u svoj stan« (str. 34); »Tugu nose kao košulju« (str. 44). A posebno obilježje ove poezije kombinacije su metafora i usporedbi: »Neizgovorena riječ, oplođena molitvom, / nalazi svoj put i kao voda / ulijeva se u punini« (str. 65); »Sebično volim tišinu / kao krošnju / punu mojih odgovora« (str. 89);  »Ja sam spakovao svoje boli, / Kao putnik kufer« (str. 93).

Ovaj pjesnik često koristi proturječja i suprotnosti, logičke i gramatičke: »Tisuću smrti se sručilo na nas. / To je jedini dokaz da / smo živi« (str. 16); »Najbolji sam kad nemam ništa / i držim ga čvrsto« (str. 21); »Pobjednik se bavi padanjima, / gubitnik i ne zna da je pao« (str. 62). Vrlo umješno autor upotrebljava hermetične i gnomične iskaze: »Vrijeme je žeđ vječnosti« (str. 10); »Note su poniznost glazbe. / Glazba je sklad zvuka. / Zvuk je koncentriranost tišine. Tišina je dostojanstvo Tajne« (str. 62); »Križ je jedini zagrljaj« (str. 93). Kod Vuksanovića se s kontemplativnom, duhovnom i misaonom, sasvim prirodno isprepliće ljubavna poezija. U njoj je naglašena bliskost, povezanost i čežnja, a i tjelesnost je vrlo prisutna, iako ponekad u drugom planu: »Dijete sam koje me obuzimaš svojom kožom« (str. 9); »Umorna je kako najviše voli« (str. 17); »Darovat ću ti pokrete / godinama uzgajane u čežnji« (str. 21); »Zovem je Planeta oko koje se kreću sve moje ruke« (str. 49); »Zbog Tebe su izmišljena slova« (str. 90). A ljepotu ovaj pjesnik vidi i u najdubljim, sudbinskim i u najjednostavnijim, svakidašnjim stvarima: »Ljepota je kad ti otvoriš kišobran« (str. 8).

Na više mjesta, poput mnogih svojih (naših!) prethodnika utjehu nalazi u umjetnosti, u riječi – između »živjeti«, »hodati« i »pisati« kod Vuksanovića je znak jednakosti: »Tko sumnja u znakove / neka počne od slova« (str. 64); »Izgovorit ću im Riječ« (str. 78). Iako piše visokim stilom i rabi standardni hrvatski jezik, Vukasanović povremeno ne bježi ni od regionalizama, a nađe se i pokoji montenegrinizam (crnogorizam): kučak, točak, rezervoar. Pjesnik jeziku pristupa slobodno i kreativno te su uočljivi i zanimljivi neologizmi. Svakome tko je barem jednom doživio Boku kotorsku, s kopna ili s mora, lako je razumjeti kako ovaj pjesnik utjehu, ali i smisao, nalazi i u svome zavičaju – zaljevu svetaca i hrvatske kulture: »Liječio sam se Bokom i križnim putovima petkom« (str. 19); »Kamenje, bijelo, razasuto Zaljevom, kazuje: ‘Sve što je bilo / bilo je dobro.’ / Moja baba, s postelje, mi uzvikuje: ‘Bit će sve dobro’.« (str. 78). A kad pjesnik kaže: »Umrijet ćeš Ti ovdje« (str. 39) to istovremeno znači da će lirski subjekt u Boki i živjeti. Život a ne smrt, ljubav a ne mržnja ili ispraznost, dobro, prije svega istina i dobro, ključne su poruke ove poezije.

Umjesto dosad navednih, mogao sam navesti posve druge primjere i citate iz ove zanimljive knjige, koje bi s jednakom snagom i ljepotom potvrdile i obogatile ovo čitanje i razumijevanje Vuksanovićeve poezije. Mogao sam uz pomoć i od Adrianovih stihova složiti nekoliko rečenica: U ispreplitanju, propitivanju i traženju na koje nas vodi ova snažna i sugestivna poezija možemo doznati mnogo: žene piju crna vina iz žutih, plastičnih čaša, monasi čeznu za dodirom onostranog, tajne postaju javne – kuće, zemlja nas gazi, u prostoru neopipljivoga i neiskazivoga raste divlje šiblje i uzgajaju se veprovi, tajna kose ista je od nagosti do monaškog habita. Pošumljene riječi zalijevaju se dobrotom, sve što diše je ranjeno, neprocjenjivo je biti izdan i nevoljen, raširene ruke su križ kojim se grli i tjera. Poniznost da je početak Tajne, a Tajna vrhunac poniznosti. Najsnažnija riječ raste iz tišine, najveća riječ ostavlja tišinu. Hrabar je onaj koji ima najmanje razloga za to. Ribe rastu na drvetu, iako to možda nije dobro.

A mogao sam pisati samo o pjesmi Hodočašće, da bih čitateljima približio poeziju Adriana Vuksanovića. I ništa manje ne bih rekao. U drugim ključevima i drugim čitanjima nedvojbeno bismo doznali još i mnogo onoga o čemu ovdje nisam govorio, a što bi valjalo reći o ovoj pjesničkoj zbirci. Sve to, složit ćemo se, nije tako često te vrlo jasno govori koliko je ova knjiga vrijedna i kako je prepuna jedinstvenih plodova snažne pjesničke čežnje. Uživajući u ovim plodovima, s veseljem očekujemo i nove »razlomke« Adriana Vuksanovića, hrvatskoga pjesnika iz Boke kotorske, pjesnika »izgovorenih« i »neizgovorenih« riječi.

Autor: Milan Bošnjak/matica.hr