BIZANTI

Prenosimo iz rubrike ,,Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Sačuvana je do danas u Kotoru palača vrlo stare plemićke obitelji Bizanti. Palača je dio gradskoga bloka između Trga od oružja i Trga od brašna (kojim dominira veličanstvena palača Pima s impozantnim balkonom). Tvrdi se da je obitelj Bizanti u povijesnim izvorima poznata još u IX. stoljeću. Najviše se spominje Nikola Bizanti, jedan od najutjecajnijih ljudi u Kotoru, koji je nakon potresa 1667. godine izvršio sanaciju i nadogradnju te palače. U dijelu ulice između palače Bizanti i crkve sv. Nikole Mornara 1691. godine je bio podignut spomenik mletačkome duždu Pietru Duodu, u prirodnoj veličini, kakav nije postojao ni u jednom mletačkom primorskom gradu. Danas više ne postoji. Palača je detaljno i u arhitektonskom smislu stručno predstavljena i obrađena.
Najveći broj isprava u XIV. stoljeću govori o dužničkom odnosu dviju strana. Vjerovnici su, uglavnom, trgovci i posjednici, a dužnici pučani, ali nije uvijek tako. Petar Bisanti, na primjer, u to vrijeme sudjeluje u trgovačkom društvu koje se bavi trgovinom bakra čija količina, u ovom slučaju, doseže 25 000 funti po dubrovačkoj mjeri i po cijeni od 45 perpera za svaku tisuću funti;pojavljuju se razni uvjeti (povećanje kamate, prisvajanje dobara itd.) u međusobnom trgovačkom, odnosno dužničkom odnosu među sudionicima trgovačkoga društva. U društvu za obavljanje velikih trgovačkih poslova sudjeluju i nezaobilazni Tripun Buća, Žive Glavati, Thomas de Bugon, i dr. Godine 1333. Petar i Toma de Bugon dijele vinograde i zemlju u Tivtu; tu činjenicu smatramo važnom jer se iz isprave o diobi saznaje da je prvi vinograd u Korvešu, sa strane imanja Bizanti, sve do morske obale. Drugi vinograd je sa strane prvog, niže od vrta i bunara, pa se nastavlja naniže sve do javnoga puta; vinogradi su u vlasništvu crkve sv. Pavla. Saznajemo da Petar ima kuću u Korvešu s vrtom ispod kuće i bunarom. Reklo bi se da je s jedne strane jarak i vinograd Marina Mekše, a s druge Dumidran.
Bisanti su 1333. godine imali krušnu peć (ne može se znati je li u Kotoru ili u Tivtu). Imali su te godine vinograd na Verigama; naime Toma Bugonov u to vrijeme prodaje svoj vinograd na rtu u Verigama, niže od Ozrenovoga vinograda i sa strane od vinograda Bizantija, (in ponta Angosce, sub vinea Osren et ad latus vinee Bisantii.), dok je šest kvadranjola vinograda s gornje strane, kao i ostalo do morske obale, crkve sv. Bartolomeja. Vinograd u Angošama pri vinogradu Bizantija spominje se i 1334. godine (...vineam in Angosce iuxta vineam Bisanti...)
Jedan Bizanti, Nale Sergijev, pripada skupini od devetorice Kotorana kojima kotorska komuna zalaže carinarnicu za 1100 križnih perpera uz 15 posto dobiti i obeštećenje od po 100 perpera svakome kome bi je netko pokušao oduzeti. Među Kotoranima su Miho i Tripun Buća, te drugi poznati trgovci.
Može li se povezati gradnja palače Bizanti u Tivtu s podatkom o postojanju krečane u Luštici (dok. od 20. svibnja 1334. godine), koju je izradio kamenar Milten Bogdanović novcem dobivenim od braće Petra i Nikole Bizantija, ili je to bilo u cilju zarade trgovanjem tim građevinskim materijalom?!
U dokumentima o posjedima Bizanti nailazimo najviše podataka o njihovu zemljištu. Monsinjor Jakov Bizanti, opat crkve sv. Marije od Rijeke (danas sv. Ozane) 24. veljače 1603. godine daje u najam na 4 godine Staniši Đurovom iz Bjelica, stanovniku Crnog Plata, i Tripu Ivovom iz Crnog Plata svoj vinograd u naselju (in contrada) Dumidran, na mjestu zvanom Klarino. Bizanti im daje u zakup i sijanice (terreni seminatorii) u Dumidranu, kao i teren u Crnom Platu pod nazivom Abbatia (Opatija). Navode se podaci o uzajamnim novčanim obvezama: najmoprimac plaća 3 talira samo prvi put, a inače 12 lira godišnje; te treba osigurati pritke za lozu, okopavati je i podrezivati. A Bizanti će im osigurati sredstva za oplemenjivanje zemljišta. Braća don Tripun i Luka Bizanti su 24. srpnja 1626. godine s Franom Paulinom i s izabranim procjeniteljima otišli na mjesto Kragujevo (Kragugevo) ,u predjelu Dumidrana, na teren braće Bizanti, gdje je stajala zidana kućica (casetta), kako bi se izvršila procjena radi prodaje.
Dr. Anton Bizanti 1729. godine daje u trajno kmetstvo (a colonia perpetua) Niku Božovom Odžiću iz Crnog Plata zemljište blizu Mrčevca, u mjestu Dumidranu, u slobodno vlasništvo; Bizanti, najmodavac (locatore), postavio je neke ,,kmetske" uvjete; inače, to zemljište kupio je s M. dr. Bućom 3. listopada 1706. godine, te su ga podijelili sljedeće godine. S donje strane toga zemljišta je posjed braće Jakonja.
U burno vrijeme druge polovice XVII. stoljeća Bokelji su bili jako izloženi otmicama od strane Turaka. Jedan primjer otkupa događa se 1672. godine, kada je Nikola Bizanti 30. svibnja novcem otkupio neke Bokelje iz turskoga zarobljeništva u Ulcinju (schiavitù de Turchi di Dolcigno).
Srednjevjekovna plemićka obitelj Bizanti iz Kotora sagradila je svoj ljetnikovac u Tivtu, u Dumidranu, na lokalitetu Račica, a smatra se da je u njezinu vlasništvu bio i veliki kompleks zemljišta na današnjoj Župi, također u Tivtu, na čijem je istaknutom uzvišenju, koje se spušta do mora, bio dvorac s ogradnim zidom. Među arhivskim podacima nama dosad poznatim, sve do 1792. godine ne prepoznajemo opis palače ili kompleks zgrada čiji tragovi i danas postoje; spominju se kuće, kućice, zgrade bez krova....
Kada se Marija Bizanti udavala za Lodovika Paskvalija pok. Jerolima, (oboje su plemići iz Kotora) njen stric, opat Jakov Bizanti, kao i sama Marija, obećavaju Paskvaliju miraznim ugovorom od 21. studenoga 1641. godine da će u brak unijeti 600 talira, svu svoju odjeću koju će prenijeti u njegovu kuću, a na ime ostalih 500 talira opat Bizanti određuje kao miraz dva plodna terena: jedan je u Dumidranu pod nazivom Račica, gdje se nalazi otkrivena zgrada i nekoliko stabala maslina; granicu s gornje strane čini zemlja obitelji Bona (danas Bonići), s donje strane je morska obala, s druge strane graniči s (kontom) Franom Landom pok. Ivana jednim dijelom , a drugim dijelom sa zemljom istoga opata Bizantija kojega zovu Žive; drugi teren je Kitonica u Kotorskome polju, iznad kojega je ,,padre" Danijel Druško, s donje strane je javna obala, a sa strana su Marko Paulina i Aleksa Dančulov s Brda.
Tivćani su već polovicom XVII. stoljeća bili vlasnici zemlje koja je bila udaljena od njihovih kuća, što se može nazreti iz dokumenta od 1. prosinca 1651. godine. Na zahtjev Marjana Bizantija, Lodovik Paskvali i Božidar Mekša kao procjenitelji idu u Kotorsko polje (nel Pian di questa città) kako bi procijenili zemlju vlasnika Grga i Stijepa, zvanih Pinjatić, iz Crnog Plata; to je zemlja na lokalitetu Kitonica, koja s gornje strane graniči s posjedom Ivana Draga Frančevića, s donje strane s morskom obalom, s jedne od bočnih strana s terenom Alegretovina u vlasništvu Pinjatića i Marka Đurova iz Zrnog Plata, a s četvrte strane je rijeka Gradiošnica.
Anton Bizanti je 3. veljače 1707. godine trajno ustupio kmetu Iliji Stipanovom iz Šibenika i njegovim nasljednicima oranicu na Brdima s pet stabala maslina i kuću prizemnicu pokrivenu crijepom uz koju je ozidani magazin s dvorištem i zagrađeni prostor. Kmet se obvezao da će stanovati u kući i magazinu, te da će Bizantiju svake godine o Uskrsu (in perpetuo) donositi mlado jare (un buon capreto), a o Božiću dobar pršut (un buon persuto porcino), i to već tijekom te godine. Kmet se isto tako obvezao da će polovicu uroda nositi gospodaru, kao i da će poboljšice na imanju činiti po svome nahođenju. Držat će stoku Bizantija, točnije goveda i sitnu stoku, a polovicu stočnih proizvoda ima dati gospodaru.
Skoro svi stari Tivćani (Crnoplaćani) radili su na imanjima plemića kao kmetovi. Za sve što su dugovali za ,,afit", bilo u novcu, bilou naturi, bilježeno je kod notara. Taj notarski spis imao je pravni naziv ,,dobrovoljna presuda" ,u smislu dragovoljnoga priznanja (sententia volontaria). U jednoj takvoj ispravi od 4. lipnja 1678. godine stoji da je Vuko Tripov Sindik (Sindich) dužan isplatiti 44 reala i 4 lire Nikoli Bizantiju, koje mu duguje kao ostatak za najmove koji su istekli. Isti dug 9. siječnja 1678. godine Bizantiju potvrđuje i Božo Perezin (Peresin) iz Crnog Plata.
Na zahtjev braće Marina, Matije i Tripuna Bizantija, Tripun Vrakjen i Anđelo Buća1727. godine u svojstvu općinskih procjenitelja, polaze u Tivat zbog utvrđivanja šteta u vinogradima, zemlji pod žitaricama i štete na kući u suhomeđi; zatim su se uputili na Pin radi procjene štete pričinjene vinogradu, voćkama, kući-prizemnici (casa di masiera), vinogradu, voćkama, kao i kući u suhomeđi na kojoj su pronašli slomljene crijepove; obišli su iz istih razloga i imanje Popovine. Tri godine ranije braća Bizanti tužila su glavara Mrčevca i tražila nadoknadu za štetu pričinjenu njihovoj zemlji i kući na lokalitetu Popovine. Može se naslutiti da je u prvom slučaju šteta na imanju bila od nevremena, a u drugom slučaju su braća Bizanti optužili glavara da nije dovoljno pazio na njihovo imanje koje su vjerojatno oštetili ljudi.
Arhivski podaci o obitelji Bizanti iz 1792. godine su nam vrlo značajni. U oporuci, koju te godine ,,u svojoj kući u Račici" piše kanonik Grgur Bizanti, pojavljuje se izraz ,,kaštel" (lok. kaštio, zamak; tal. castello) i što je još zanimljivije, otkrivaju nam se pokretna dobra Bizantija: mobilijar, knjige, slike....i najzad, ugled obitelji, njihovo obrazovanje i kultura. Sve to, kao i sva materijalna i kulturna dobra ostalih plemićkih obitelji na teritoriju Tivta, morala su ostaviti pečat na život starih Tivćana. Dakle, Grgur Bizanti ,,zdravog tijela i pri zdravoj pameti, svojeručno piše oporuku, skrušeno pred prijestoljem Presvetoga Trojstva" (...havendomi ora sano di corpo e di mente, faccio di mia mano il mio testamento....prostrato d' avanti il trono della Santissima Trinità...); ostavlja novac kanoniku don Petru (Pietro) kako bi mu održavao svečane mise zadušnice uz lemozinu ( milodar) od 3 lire za svaku misu i to na ,,povlaštenim" obiteljskim oltarima u Račici i u Kotoru; mise ima držati don Sporeni ili svećenici koje on odabere. Oporučitelj želi da ga se poslije smrti bez službenoga ceremonijala, u nazočnosti obitelji (privatamente) sahrani iza velikoga oltara koji je pripadao kanoniku don Jakovu Bizantiju, s obzirom na to da nova grobnica namijenjena njegovoj obitelji nije još završena. Kanoniku Sporeniju ostavlja svu svoju pokretnu imovinu iz stana u gradu i s Račice: ormar i radni stol iz svoje sobe u kojoj boravi kad se nađe u Kotoru; namještaj iz kaštela u Račici – veliki naslonjač, šest malih stolaca s naslonom i jastucima, šest trpezarijskih stolaca od orahovog drveta tapaciranih kožom, od kojih je jedna prenesena u Kotor. Ostavlja mu i zidni sat, crkvene knjige i sve svoje rukopise (compositioni) na latinskom i talijanskom jeziku, pisane u prozi i u stihu, a nalaze se u njegovoj radnoj sobi. Zadržava za sebe sliku Blažene Djevice (Marije) koju je kupio njegov otac, a nalazi se u istoj sobi. Isto tako, opat Bizanti ostavlja Sporeniju knjige koje su njegov osobni posjed i za koje je već izradio inventar (popis) koji je u njegovoj radnoj sobi u Tivtu. Narav opata Bizantija otkriva preporuka upućena oporučitelju Sporeniju- da knjige čuva i da ih nikome ne posuđuje, te da ih ne iznosi iz kuće kako se knjige ne bi cijepale ili izgubile, već služile tomu da savjesni duhovnici, njegovi prijatelji, iz njih uče; također, treba čuvati popis knjiga kod sebe i ne pokazivati ga ni u jednom uredu. Za svojega glavnoga nasljednika opat Bizanti određuje svoga ,,najdražega" brata, kontea Nikolu Jerolima Bizantija, i obavezuje ga da njihovu kuću u predjelu crkve sv. Luke, blizu crkve Sv. Duha, dovede u red radi iznajmljivanja i da samo tu kuću, a ne neku drugu, opskrbi opremom (decoro) koju je on već nabavio. Na kraju opominje svoje nećake, sinove Nikole Jerolimovog Bizantija da čuvaju imanje. Za oporučne izvršitelje određuje brata Jerolima i njegova sina Tripuna.
Pojam ,,veleposjednici" je za protekla stoljeća sasvim primjeren za kotorske obitelji u Tivtu , što se jasno vidi iz dokumenta od 28. lipnja 1800. godine. Sin Nikole Jerolimovog Bizantija, odnosno nećak opata Grgura, ,,plemeniti'' Tripun Bizanti, u svoje, i u ime svojih potomaka i nasljednika, nakon izvršene podjele imanja 19. lipnja između njega i brata mu Nikole (nosi očevo ime), pristupio je prodaji obiteljskih dobara kupcu Andriji Tripkoviću pok. Joza iz Dobrote i, tada odsutnome, Gašparu Tripkoviću pok. Vicka, njegovu rođaku, također iz Dobrote; predmet kupoprodajnog ugovora su kuće i zgrade u Kotoru, gospodarska kuća (casa dominicale), kuće kmetova, magazini, ogradni zidovi i građevine u Tivtu. Prodaje svu zemlju u selima kotorskoga distrikta, tj. zemlju u Tivtu, u Tivatskom polju, Kavču, Mržepu, zemlju u Prčanju i Dobroti, kao i sve najmove zemalja i kuća; sve ostalo što u dokumentima stoji kao teret na nekretninama u njegovu korist ili u korist njegovih kmetova. Tripkovići, dakle, prema spisima, dobivaju posjede Bizantija u trajno vlasništvo, uz mogućnost daljega otuđenja, iznajmljivanja, stavljanja pod hipoteku itd. Ovdje se ne spominje kaštel Račica, a gospodarska kuća i ostale nekretnine mogu se odnositi i na druge lokalitete u Tivtu. Ovaj zaključak nam se sam po sebi nameće s obzirom da Z. Čubrović, arhitekt Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika u Kotoru, u svojoj stručnoj obradi kuće na Račici iznosi da je ,,zgrada zidana kamenom u nijansama sivkasto-zelene boje".....pripadala obitelji Bizanti i da ju je oko 1760. godine otkupio kapetan Anton Andrijin Verona iz Prčanja. Čubrović iznosi neke značajne detalje o zgradi, kao recimo da ,,odražava bitna svojstva gotičko-renesansnog vremena u kome je nastala." Ističe ,,gotičke karakteristike dvorišnog portala središnjeg dijela zgrade koji se nalazi ispod manjeg balkona na strani prema ograđenom vrtu..." Na kraju Čubrović zaključuje: ,,Ova zgrada s ograđenim prostranim vrtom, mandraćima, gumnom i bunarima, iako s danas vrlo osiromašenim repertoarom svoje prvobitne arhitekture, u najvećoj mjeri reprezentira način života i kulture stanovanja srednjevjekovnih plemićkih obitelji iz Kotora koje su svoja imanja imala na obalama Tivatskoga zaljeva." Iz dokumenta nastalog u Veneciji 3. veljače 1808. saznajemo da je po novom zakonu, koji je u Kotoru objavljen u prosincu 1807. godine (dakle, za vrijeme francuske uprave), prestalo važiti neotuđivo pravo na nasljedno vlasničko dobro (beni fideicomissi), tako da ga je Tripun Bizanti oslobođen, a Tripkovići će isplatiti Bizantiju 120 000 venecijanskih lira, što odgovara iznosu od 288 000 dalmatinskih lira. Zanimljivo je znati da je Nikola Bizanti pok. Jerolima onda nastanjen u Veneciji, u župi sv. Mojsija br. 1191, a Gašpar Tripković pok. Vicka u općini Sv. Ivan, u Bragori, br. 3820.
Nagađamo da opat Grgur i njegov brat Nikola Jerolimov 1809. godine više nisu živi. U kući Bizanti u Tivtu (smatramo da je to u Račici) u to vrijeme stanuje Nikola Burović. Postoji molba njegovoga brata Ivana Stanislava Burovića, upućena tadašnjim francuskim vlastima u Kotoru, u kojoj traži zaštitu za svog brata Nikolu Burovića i za imanje Bizanti koje on čuva. Naime, ljudi iz Grblja su dojavili Vicku Buroviću da Nikoli prijeti opasnost od stanovitih Grbljana i Brajića koji namjeravaju napasti imanje Bizanti. Valja napomenuti da francuski kraljevski delegat u Kotoru nije uslišio molbu Burovića, skinuo je sa sebe brigu i pismeno naredio glavaru Tivta da je, u svakom slučaju, on garant za zaštitu imovine Tivćana, te da je dužan braniti ih u svakoj neprilici.
Međutim, kuća na Račici pojavljuje se kao predmet prodaje u dokumentu od 8. prosinca 1810. godine (doba francuske dominacije u Boki kotorskoj). Te godine članovi bogate obitelji Bizanti već su nastanjeni u Italiji i Veneciji. Marijana Bizanti, udana Gregorina, nastanjena je u San Salvatore – okrug San Giuliano; njezin brat Tripun pok. Jerolima Bizanti, rođen u Kotoru, nastanjen je u Veneciji (Udine); Jerolima Bizanti udana Burović, da se zaključiti, boravi u Boki. Marijana u svoje ime i u ime brata Tripuna s jedne strane, a Jerolima Burović s druge, ,,odlučile su i riješile potvrditi ispravnost diobe nepokretnih dobara svoga preminulog brata, koje postoje u Boki kotorskoj." Nikola je umro ne ostavivši oporuku, te Tripun smatra da bratovu ostavštinu treba podijeliti što prije na tri dijela, bez odugovlačenja, jer želi prodati svoj dio, pa makar i po nižoj cijeni; na taj način - smatra Tripun – sestri Jerolimi ostaje puna sloboda da raspolaže svojim imanjem gledajući povoljniju priliku (za prodaju) od njegove. Navodimo nekretnine – kuće i zemlje u posjedu Nikole Bizantija: stambena kuća u Kotoru, posjed u Dumidranu, zemljišta na lokalitetima Pod Franovo, Selo, Niketino i Zagonac; kuća u Račici – konoba, kuhinja, preša za ulje, pekarna i teza; vrt, morska obala utvrđena kamenim nasipom; zemljište od morske obale sve do javnog puta; lokalitet Popovine. U Nikolinu posjedu je kuća Bolica br.118 (ne navodi se mjesto), posjed Ziljevina ili Ciljevina (Ziglievina), Šimunetovo, Pin, Markuševina, zemlja u Lepetanima i na Brdima; Barine, Močali, Na Rijeci, Dombrumbovo, Bjelila, Kolukreševo (Colucressevo) u Odoljenu; Tučina (Tuzzina) u Bogdašićima, Krstac u Mrčevcu, zemljište u Lješevićima blizu Sv. Nikole, Pod Lovanju, Glavicu; Merovina na Đurđevom brdu u Tivtu. Vrijednost cjelokupnog imanja Nikole Bizantija bila je 340 630 lira, po odbitku 4 000 lira koliko su procijenjene neupotrebljive nekretnine, odnosno zgrade. Primjera radi, stambena kuća u Kotoru procijenjena je na 52 980 lira, a kuća na Račici (bez drugih pripadajućih djelova) na 31 620 lira. Najskuplji posjed je u Dumidranu (22 091 lira), a najjeftiniji je Merovina u Tivtu (520 lira). Marijana, Tripun i Jerolima dobili su po trećinu ovih dobara u vrijednosti od po 112 212, 13 lira. Zastupnik Marijane i Tripuna bio je opat Petar Sporeni koji je 12. prosinca upisao dijelove u javni registar.
Anita Mažibradić "Tivat kroz stoljeća- mjesto kemtova i gospodara", Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)

Radio Tivat