Lalovićevo pjesništvo govori o suštini života

Radio Tivat:

U organizaciji Hrvatskog Nacionalnog Vijeća Crne Gore i Hrvatskog Kulturnog društva iz Sarajeva u galeriji Buća održano je pjesničko veče posvećeno Vladanu Laloviću i knjizi pjesama „Fragmenti zaboravljene nade“. O Lalovićevoj poeziji govorili su Adrijan Vuksanović, predsjednik hrvatske krovne zajednice Dux Croatorum, Patrik Milošević i autor.

U muzičkom djelu nastupili su učenici tivatske Muzičke škole, Doris Deković, Kristina Živković i Anastasija Lalić kao profesorica violine Nevila Buši Klakor.

Stihove iz knjige te recenziju Vande Babić profesora Zadarskog sveučilišta čitala je Ana Vuksanović.

„Nije ništa neobično što ja na jednoj pjesničkoj večeri moram naglasiti da pred sebom imamo pjesnika. Poezija se sve više piše, a sve manje čita. Puno njih pretendira na taj naslov pjesnika, a taj pojam je u naše vrijeme i te kako devalvirao. Osim što ću reći da je Vladan Lalović pjesnik, usuđujem se reći da je on dobar pjesnik. Kad čitam njegovu poeziju na tragu sam ruskih formalista. Začetnik tog pravca, Viktor Šklovski u svom poznatom eseju „Umjetnost kao postupak“ uvodi jedan pojam kao kriterijum ozbiljne poezije. Na ruskom se kaže „odstranjenije“, mi ga prevodimo kao „očuđivanje“. Očuđivanje ima za cilj da stvori utisak kao da se prvi put srećete sa nečim, kao da nešto gledate očima malog djeteta. Kad čitate Lalovićevu poeziju vidite da njegova poezija obiluje očuđavanjem“, rekao je o Lalovićevoj pjesničkoj riječi Adrijan Vuksanović.

Patrik Milošević, predstavnik međunarodne organizacije za filozofiju humanizam i kulturu „Nova akropola“ je rekao da Lalović koristi zajednički rječnik koji govori o univerzalnim ljudskim stvarima. „Ja vas ne znam, ali nas ujedinjeniju nešto vrijedno, nešto ljudsko. Kao pjesnik, kao erudita, kao istraživač, umjetnik, a prije svega kao filozof. Traži duboku, intimnu, trajnu istinu. Onu enigmu koju će zvati Bog ili apsolut, ono što čini bitak našeg života. Suština života je plemeniti zadatak odabranih. On piše o najdubljim tajnama Univerzuma i misteriji života veoma osjećajno, iskonski duboko ponirući u suštinu stvari“, rekao je Milošević.

„Pokušavao sam da večeras prepoznam svoje pjesme. Kao da sam se prvi put upoznao s njima i slušao ih na jedan poseban način. Dok sam ih pisao nijesam ih ovako osjećao. Izlazile su iznutra, one su me zaticale i spoticale u meni bez namjere. Nijesam imao nikakav odnos sa njima. Sad smo se sreli po prvi put. Sad sam ih upoznao kroz ovu divnu interpretaciju i pratnju. Dok je Ana govorila moje stihove uz pratnju violine izdizao sam se i tražio sebe. Uvijek sam pisao dobre pjesme s jeseni. Ne znam zašto. Neke sam pisao i ljeti“, rekao je autor.