SELO SV. LOVRIJENCA (Lepetani) I dio

14/10/2015
Share/Save

Prenosimo iz rubrike ,,Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara" Radija Tivat inspirirane istoimenom publikacijom autorice Anite Mažibradić, nakladnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, koja je izdana u sklopu projekta koji je u cijelosti financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Podnožje Većebrda (Vuiechie bardo) zvalo se u srednjem vijeku ,,primorje Većebrda" , kamo se stanovništvo iz gornjega sela počelo spuštati kada su prestajale prijetiti opasnosti od gusara i drugih neprijatelja koji su brodovima ulazili u Zaljev. Gradili su svoje kuće i okućnice pri moru. Okrenuli su se plovidbi i pomorskoj privredi, možda i ribarstvu, a nastavili su i s poljoprivrednom djelatnošću kojom su se i ranije bavili, s obzirom da su bili kmetovi na imanjima peraških zemljoposjednika. Na Plavdi je bilo selo sv. Lovrijenca ( Contrata Sanctii Laurentii) koje se u dokumentima puno češće spominje od crkve sv. Lovrijenca.

Stjepčević iznosi podatak da je crkvica vrlo stara i da se, prema zapisu vizitatora iz Zadra od 30. studenoga 1624. godine, nalazi u selu Lepetane, pokraj mora, da pripada kotorskoj dijecezi i da je posvećena sv. Lovrijencu; bila je juspatronat kotorskoga biskupa. Vizitacija te godine otkriva i da su oltar porušili Turci.
Ime sela sv. Lovrijenca i istoimene crkve vezuje se za legendu bokeljskih mučenika, braće Andrije, Petra i Lovre, nastalu iz doba vjerskih progona. Po Zmajeviću, ova braća, rođena u Žanjici na Luštici, doživjela su mučeničku smrt godine 1169., a njihove moći bile su prenesene i sahranjene na Plavdi, blizu stare crkve sv. Lovrijenca. Iz Lepetana su svete moći godine 1294. prenesene u Dubrovnik. Ovdje ćemo, međutim, spomenuti i stare dokumente koje Stjepčević navodi, a ističe i podatke o drugoj crkvici na Plavdi: crkva sv. Martina nalazi se ,,negdje na Plavdi povrh sv. Lovrinca,'' ,,predio sv. Lovrinca'' i ,,dolina sv. Lovrinca'' . Na drugom mjestu nalazimo: ,,sv. Martin supra S. Laurentium de Plada,'' ,,S. Martinus de valle'', S. Martinus de Plada'' Sv. Lovrijenac se spominje u arhivskome spisu od 15. kolovoza 1327. godine: izvjesni Martin Teutonac (Martinus Theotonicus: Nijemac) zajedno je sa svojom punicom Stani, puničinoj sestri (Brati), založio pola vinograda i kuću kod Sv. Lovrijenca (apud sancti Laurentium), čiju je polovicu dobio kao miraz za 50 perpera.
Stjepčević dalje tvrdi da je crkvica (sv. Martina) ,,kojoj nema traga, nastradala možda kad i sv. Lovrinac" , a da su ruševine sv . Lovrinca postojale sve do Prvoga svjetskog rata. Ostaje puno zagonetnih pitanja oko crkve sv. Lovrijenca i bokeljskih mučenika vezanih za tu crkvu. Stjepčević na kraju zaključuje: ,,Sumnjivo je, nosi li ime po bokeljskim Mučenicima, kao što (to) hoće (benediktinac Serafin) Razzi, jer se u ispravama nigdje ne spominju Petar i Andrija. Iznijeli bismo ovdje i skorašnji osvrt dr. Lenke Blehove Čelebić na tu legendu- proučivši povijest kršćanstva u Boki kotorskoj i na osnovi arhivske građe, u svome je djelu iznijela da kotorski sveci, braća Petar, Andrija i Lovro potječu iz kotorske obitelji Zaguri (Zagurović) i da su poznati pod imenom Petilovrijenci. Autorica smatra da je ,,od nekoliko verzija o njihovom životu, najvjerovatnija ona prema kojoj su braća poticala iz zatona Žanjica (sa gradom Rose) i da su nastradala 840. godine od Saracena. U XI vijeku je neka stara redovnica imala viziju u kojoj su se pojavila braća mučenici i molili da njihova tijela budu prenesena iz Žanjica u crkvu. Kada su se kotorski knez i gradske vlasti oglušile o saopštenju časne sestre, ova je, nakon treće vizije, obavijestila dubrovačke vlasti. Dubrovčani, na čelu sa nadbiskupom Vitalom, prenijeli su tijela mučenika u Dubrovnik u crkvu sv. Stefana. Godine 1251. u njihovu čast sagrađena je crkva u kojoj je svake godine, 7. jula, služena svečana misa u čast Petolovrijenaca kojoj su prisustvovali gradski rektor sa činovnicima." Zanimljivo je da Blehova ne spominje Lepetane, gdje je stara redovnica imala ,,vizije", kako to ističu drugi autori. Farlati, na primjer, iznosi da je Melecije (dubrovački povjesničar) pisao da su kotorska braća mučenici iz starog groba u luci Sv. Lovrijenca, kotorske dijeceze, 1026. godine preneseni u Dubrovnik. Stjepčević, pak, tvrdi da se obitelj Zaguri pojavljuje u Kotoru tek u prvoj polovici XIV.stoljeća; Stjepčević nudi arhivske podatke o sv. Lovrijencu kao lokalitetu, ali ne i o crkvi, te na jednom mjestu kaže: ,,Po suglasnim vijestima, nadgrobni rimski spomenici nađeni u neposrednoj blizini Plavde ne isključuju mogućnost, koju naglašuje i Coleti, da se radi o kršćanskim mučenicima iz doba rimskih progonstava.
Može li podatke o dvjema crkvama na Plavdi rasvijetliti dokument iz bliže prošlosti, odnosno iz 1912. godine?! Riječ je o dopisu C.K. (Cesarsko-kraljevskoga) kotarskog poglavarstva iz 1912. godine (za vrijeme Austro-Ugarske), upućen općinskom upraviteljstvu u Kotoru, u kojemu se govori o popravci ili ponovnoj gradnji kapelice sv. Martina, uz objašnjenje u zagradi da je to crkva Lovre, Petra i Andrije. Glavar sela Lepetana dostavlja podatke u Kotor, a kotorsko upraviteljstvo izvješćuje Poglavarstvo: ,,...čast je pišućem obznaniti da je o popravljanju crkvice Sv. Martina (Lovre, Petra i Andrije) u Lepetanama bilo raspravljano u istom selu, pa onamošnje starješine i župnik izjaviše da je za potrebe sela dovoljna i župnička crkva, a da zbog slabih mjesnih prilika ne mogu ni nju da popravljaju. Kad bi se pak spomenuta crkvica (popravljala ) kao povjesnički spomenik, seljani takođe nijesu u stanju da u troškovima sutječu ni sa najmanjim iznosom'' Saznaje se još da je pitanje popravke kapelice ,,od nazad tri godine'' potaknuo Dubrovački ordinarijat i poslao profesora G. Jelčića u Lepetane ,,da ruševine razvidi'' i tom prilikom naredio da se molba za popravku kapelice pošalje ondašnjem Ministarstvu bogoštovlja (u Zadar), kako bi ono iz fonda za uzdržanje i čuvanje starine pokrilo kapelicu i sačuvalo ,,mjesto svetih uspomena''. U navedenom dokumentu poistovjećuje se crkvica sv. Martina s crkvom Lovre, Petra i Andrije, na temelju čega bi se moglo zaključiti da je onda (1912.) na Plavdi postojala samo jedna crkva. Da nekoliko stoljeća ranije nije bilo tako, mogao bi potvrditi podatak iz crkvenog katastika Kotorske biskupije iz 1431. godine, u kojemu se navodi baš crkva sv. Lorenca od Zaljeva, koja posjeduje 8 vinograda, 2 zemljišta u zakupu, šumu i neplodno zemljište. Brojni historiografi su toj temi različito prilazili; neosporno je da tema zahtijeva opsežnija istraživanja i stoga je treba ostaviti za neku drugu prigodu.

Izvor: Radio Tivat