O Hrvatima u Baru - razgovor s Vladimirom Marvučićem za Hrvatsko slovo

Novi barski ljetopis

Razgovor vodio: Domagoj Vidović

O Hrvatima u Baru i okolici razgovaramo s dopredsjednikom Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i predsjednikom Hrvatskoga kulturnog društva „Sveti Jeronim“ iz Bara Vladimirom Marvučićem.

1. Poštovani gospodine Marvučiću, što Vam kažu Vaši sunarodnjaci u Hrvatskoj kad im kažete da ste Hrvat iz Bara, predstavnik najjugoistočnijega dijela hrvatskoga neprekinutoga prostora. Koliko uopće Hrvata zna da Hrvata ima i istočnije od Boke kotorske? S kojim bi se dijelom hrvatskoga narodnog korpusa Barani mogli usporediti?

Prije svega, lijep pozdrav Vama, uredništvu Hrvatskoga slova te nadasve cijenjenim čitateljima ovoga uglednog časopisa. Nažalost, nadmoćna većina Hrvata u Lijepoj Našoj nikad nije čula da južno od Boke kotorske (koja u povijesnim granicama ne obuhvaća samo zaljev, nego i dio „otvorenoga mora“, tj. Budvu sa širom okolicom) ima autohtonih Hrvata, pa grad Bar, općina Bar i Barska nadbiskupija gotovo po pravilu ostaju izvan zanimanja zaljubljenika u hrvatsku prošlost, od povjesničara i jezikoslovaca do umjetnika i teologa. Razloge treba tražiti u iznimno nesklonim povijesnim okolnostima koje su učinile da ovdašnji Hrvati i njihov grad Bar, nekoć u svemu ravnopravni takmac Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku ili Kotoru, posvemašnjim memoricidom s jedne i galopirajućom asimilacijom s druge strane, budu surovo izbrisani iz svehrvatske kulturne, jezične i vjerske povjesnice. Premda je riječ o svojevrsnomu mikrokozmosu, Barani su, odnosno barski Hrvati, ovisno o mjestu življenja, raznoliki te samim tim usporedivi s nekim drugim hrvatskim zajednicama. Primjerice, pripadnici gradskih obitelji imaju mentalitetskih dodirnih točaka sa stanovnicima drugih dalmatinskih gradova, no zbog naglašenije suzdržanosti, samozatajnosti i prihvaćanja različitosti primjetna je sličnost i s istarskim, kvarnerskim, ali i bosanskohercegovačkim urbanitetima. U prigradskim naseljima te u mjestima i selima bliže samomu Baru (mikroregija Spič s mjestima kao što su Sutomore, Brca, Šušanj/Sušanj te veća prigradska mjesta i sela Zupci, Sustaš, Marovići, Bartula, Mirovica i Zaljevo) prevladava mentalitet sličan manjim dalmatinskim mjestima, ne toliko primorskim koliko onima koja se nalaze u brdu iznad gradova uz primjetni utjecaj i onoga što u Dalmaciji zovu „vlaškim“ ili u Primorju „uskočkim“. Konačno, zaleđe Bara s onu stranu planine Rumije i prema Skadarskome jezeru (Gornji i Donji Šestani te Livari s okolnim selima) svojim naglašenim temperamentom pokazuje iznimnu mentalitetsku bliskost s Hrvatima iz zapadne Hercegovine, Dalmatinske zagore i Janjevcima. Kao što možete primijetiti, premda malena, hrvatska je nacionalna zajednica i u Baru s okolicom iznenađujuće slojevita, što potvrđuje i naglašena raznolikost očuvanih narodnih nošnja, leksika i toponimije tih mikrolokaliteta.

2. Krenimo od prošlosti prema sadašnjosti. Jedan je od najvažnijih barskih spomenika Ljetopis popa Dukljanina. Kakva je njegova recepcija u Crnoj Gori, a kakva među Hrvatima? Kako je uopće najuputnije nazivati tu vrijednu kroniku?

Ljetopis popa Dukljanina, premda je povijesno mnogo točniji i ispravniji naziv Kraljevstvo Slavena (Sclavorum Regnum), a u uporabi su i nazivi Barski rodoslov, Barski ljetopis i Hrvatska kronika, spis je ili, bolje rečeno, kronika, nastala upravo u Baru u XII. stoljeću. Pretežiti je dio znanstvene i publicističke javnosti prihvatio stajalište da je pisac toga djela barski nadbiskup Grgur Grisogono, rodom Zadranin. Međutim, postoji i manji, ali respektabilan dio znanstvene javnosti koji taj zaključak smatra prijepornim držeći da je taj spis ili kroniku mogao napisati i anonimni svećenik ili redovnik iz barskoga kaptola ili kojega od brojnih samostana u gradu ili okolici, ponajprije benediktinac imajući u vidu nemjerljiv doprinos kristijanizaciji i opismenjavanju pripadnika toga reda na jadranskoj obali. Vrijedi naglasiti da je Barski ljetopis jedan od samo nekoliko povijesno-književno-kronoloških spisa nastalih u tadašnjoj Europi, što dodatno govori o njegovoj važnosti, ali i uljudbenoj razini grada u kojem je nastao.

Recepcija je toga povijesno-književnoga vrela u Hrvatskoj i Crnoj Gori posve različita. Primjetno je da znatan dio hrvatske znanstvene i intelektualne javnosti obraća veliku pozornost na taj vrijedan spis, no uz rijetke iznimke gotovo uvijek kao na tuđi, strani povijesni izvor. Na drugoj strani, u Crnoj Gori je, osobito u razdoblju nakon neovisnosti, došlo do potpune identifikacije Barskoga ljetopisa s državnom i nacionalnom poviješću Crne Gore i Crnogoraca premda se ime Crna Gora (Montenegro) u mletačkih kartografa pojavljuje tek u XV. stoljeću tijekom vladavine Crnojevića. Međutim, potpunim „fuzioniranjem“ Duklje, Zete i Crne Gore u „jedinstvenu državno-nacionalnu tvorevinu“, što je iznimno znanstveno prijeporno, neki su suvremeni crnogorski povjesničari uspjeli sve što je nastalo na tome području i u tome razdoblju proglasiti crnogorskim, pa tako nerijetko možemo čuti nevjerojatne izričaje da je „Ljetopis popa Dukljanina najstariji crnogorski pisani spomenik“, da je „Barska nadbiskupija najstarija crnogorska duhovna institucija“ te da je „Grgur Barski najstariji crnogorski pisac“ unatoč nedvojbeno utvrđenoj istini da je ovaj barski nadbiskup bio rodom Zadranin. Imajući sve to u vidu, ne smiju iznenaditi suvremene inačice tih gibanja čijom žrtvom nakon Barskoga ljetopisa može postati i Bokeljska mornarica. Na drugoj strani, i u Hrvatskoj imamo rijetke, ali sramotne primjere difamacije i kulturnoga unižavanja Barskoga ljetopisa u kojima se, ne ulazeći u bit, iznose netočne i zlonamjerne tvrdnje o „bezvrijednosti“ i „povijesnoj neutemeljenosti“ tog spisa.

Premda recentna hrvatska historiografija pokazuje potpunu ravnodušnost glede neznanstvenoga prisvajanja Barskoga ljetopisa od strane nekih njihovih crnogorskih kolega, činjenice su neumoljive. Naime, ova kronika naprosto pršti od čestoga spominjanja Hrvata, Hrvatske, Dalmatinaca, Dalmacije, Sklavonije itd. U tome se spisu izričito spominju Gornja i Donja Dalmacija te, što je osobito važno, Bijela i Crvena Hrvatska te „Duvanjski sabor na kojemu su se sabrali svi hrvatski biskupi. Ako prihvatimo Dukljane kao pređe današnjih Crnogoraca, neprijeporno je taj spis vrlo važan i za njih, ali i za druge okolne narode (Srbe, Bugare, Makedonce i Grke), istina znatno manje, no to ne mijenja ključnu činjenicu da Barski ljetopis ponajprije opisuje ranu hrvatsku povijest, zbog čega je nužno izmijeniti sadašnji hrvatski odveć suzdržan stav glede toga dokumenta. Naravno, to podrazumijeva i promjenu sadašnjega iznimno hladnoga stava prema Baru, Barskoj nadbiskupiji i ovdašnjoj hrvatskoj zajednici kao apsolutno rubnom etničkom području našega naroda. Zbog svega iznesenoga mišljenja sam da ime Ljetopis popa Dukljanina terminološki nije najsretnije, ali ni najispravnije rješenje imena toga, usuđujem se reći, povijesno-literarnoga bisera hrvatskoga srednjovjekovlja.

3. U rukopisu se spominje i sveti Vladimir, koji je živio na prijelazu iz X. u XI. stoljeća, a kojega u Crnoj Gori štuju i pravoslavci, i katolici, i muslimani. Možete li nam nešto više reći o njegovu štovanju među Hrvatima katolicima.

Sveti Vladimir (sveti Vladimir Dukljanski, sveti Jovan Vladimir, sveti Ivan Vladimir, Šin Đon Vladimir, Agios Vladimir, blaženi Vladimir) dukljanski je knez doista svojim uzornim kršćanskim životom okončanim mučeništvom jedan od najomiljenijih i najpoštovanijih svetaca na ovom području. Pretpostavlja se da je rođen koncem X. stoljeća upravo u okolici Bara jer je njegov kratak, ali prebogat život uglavnom bio povezan s barskim lokalitetima. Zarobio ga je makedonsko-bugarski car Samuilo, čija se prekrasna kći, princeza Kosara, zaljubila u zatočenoga dukljanskog kneza. Nakon oslobođenja iz zatvora i vjenčanja s Kosarom živjeli su neporočnim životom. Nakon smrti cara Samuila njegov je nećak Vladislav, iznimno zao i podao čovjek, na prijevaru pozvao Vladimira u Prespu i kukavički ga ubio na izlazu iz crkve. Budući da je sveti Vladimir mučenički stradao 1016. godine, on je svetac nepodijeljene kršćanske crkve premda je njegovo štovanje nešto raširenije kod pravoslavnih naroda (Crnogorci, Srbi, Makedonci, Bugari, Grci, Vlasi – Cincari i pravoslavni Albanci). Međutim, Hrvati su, uz rijetke pojedinačne iznimke (Talijani, Slovenci i katolički Albanci) jedini katolički narod koji ima rašireno štovanje svetoga Vladimira koje obuhvaća i teološku, i povijesnu, i literarnu, ali i pučku sastavnicu. Osim Hrvata katolika barskoga kraja koji s pripadnicima drugih vjera (pravoslavni i muslimani) i naroda iz istoga područja (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci Muslimani i Albanci) poštuju toga po mnogo čemu iznimnoga svetca i vladara stoljećima hodočasteći na 1593 metara visok vrh planine Rumije iznad Bara, sveti je Vladimir omiljen i u drugim hrvatskim zemljama. Tako je za njegovo štovanje u sjevernijim hrvatskim krajevima iznimno zaslužan pavlinski red, čiji je doprinos sveukupnoj hrvatskoj kulturi nemjerljiv. Kad je u pitanju Dalmacija, neizostavno je spomenuti velikana hrvatske književnosti Andriju Kačića Miošića koji u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga u najljepšemu mogućem literarnom ozračju bilježi i „blaženoga Vladimira“. Pored toga, zabilježene su i neke pučke pjesme i izreke (Makarsko primorje i Korčula) u kojima se spominje taj velikan duha za kojega, ne bez razloga, netko lijepo reče da je omiljen „od Svete Gere do Svete Gore“.

4. Koliko je stara Barska nadbiskupija? Koliko je Hrvata bilo barskim nadbiskupima? Kakav je bio odnos između Barske i Dubrovačke nadbiskupije?

Barska nadbiskupija upravo ove godine obilježava 930. obljetnicu (1089.) uzdignuća na rang nadbiskupije, metropolije, a zatim i primasije. Kao biskupija ona je još znatno starija, po mišljenju nekih povjesničara potječe iz IX. Ili X. stoljeća, ali novija istraživanja pokazuju da je biskupska katedra najvjerojatnije znatno starija i da seže u VI. ili VII. stoljeće. Ostalo je zabilježeno da je prije proglašenja nadbiskupijom i metropolijom Barska biskupija bila sufragana Splitskoj, a jedno vrijeme, u razdoblju parničenja, i tadašnjoj Dubrovačkoj metropoliji. Za prošlih gotovo tisuću godina najčešće su barski nadbiskupi bili Talijani, što zbog povijesnih okolnosti, zemljopisne i kulturološke bliskosti te činjenice da su Talijani, uz rijetke iznimke, obnašali dužnost papa i u samoj Papinskoj Državi, nije nikakvo iznenađenje. Ipak, nakon Talijana, uvjerljivo je najviše bilo nadbiskupa Hrvata, i to iz različitih hrvatskih gradova, krajeva i pokrajina. U dvojbi je li uputno nabrojiti kronološki, iznosim ih prema teritorijalnom načelu. Tako su drevnu, slavnu, ali katkad i mučeničku dužnost barskih nadbiskupa obnašali Šimun Vosić iz Motovuna, Ambroz Antun Kapić iz Osora na Cresu, Marin Bici s Raba, Grgur Grisogono, Andrija Ugrin i Josip Marija Bonaldi iz Zadra, Frano Leonardis iz Trogira, Šimun Milinović iz Lovreća kod Imotskoga, Ivan IV. Dominikanac iz Dubrovnika, Toma Medvidović (Orsini) iz Popova u Hercegovini, Andrija i njegov nećak Vicko Zmajević iz Perasta u Boki kotorskoj, barski plemići Marin Žaretić i Ivan Balzan te Marko Djorga (Spič) i Marko De Lukis (Šestani). S posebnim se poštovanjem i pijetetom ovom prigodom mora spomenuti i barski nadbiskup, ulcinjski plemić, Ivan VIII. (Ivan Bruno), sudionik Tridentskoga sabora, miljenik svetoga Karla Boromejskoga, prijatelj i kolega tadašnjega zagrebačkog biskupa Draškovića, hrabri zagovornik obrane tada mletačkoga i kršćanskoga Bara u Ciparskome ratu 1571. te poslije turski sužanj na galiji, koji je mučenički skončao u bitci na Lepantu iste godine. S ostalim pobijenim svećenicima, plemićima, pučanima i mještanima okolnih sela tijekom turskoga zuluma (1571., 1588., 1622. i 1648. – 1649.), premda nažalost još nekanonizirani, u lokalnoj predaji štuju se kao Barski mučenici, osobito na blagdane Svih Svetih, svetoga Jurja kao patrona stare katedrale te na blagdan Preobraženja Gospodnjega kad se obilježava ulazak Osmanlija u grad i odvođenje grozno mučenoga nadbiskupa Bruna u okovima na tursku galiju. Sve to bjelodano svjedoči o dubokoj utemeljenosti Barske nadbiskupije i njezinih „prvosvećenika“ u prebogatu povijest ovoga grada i njegovih žitelja, u kojemu su tijekom stoljeća svoj neizbrisiv trag ostavili i mnogi ovdašnji, ali i pridošli Hrvati. Glede odnosa Barske i Dubrovačke nadbiskupije može se reći da su bili vrlo osebujni, išli su od iznimno bliskih, srdačnih i bratskih odnosa do više od stoljeća duge parnice pred Svetom Stolicom o tome koja od dviju crkvenih pokrajina ima metropolitanska prava. Zanimljivo je da je tu parnicu sredinom XIII. stoljeća, povoljno za Bar riješio tadašnji barski nadbiskup Ivan II., poznatiji kao Giovanni di Pian Carpine iz Umbrije, izravni učenik svetoga Franje Asiškoga, papinski izaslanik na Dalekome istoku (koji je boravio tamo prije Marka Pola) te pisac dviju knjiga o Mongolima, ujedno i blaženik franjevačkoga martirologija.

5. U Baru je nekoć bilo četrdesetak katoličkih crkava i četiri samostana te mnogobrojna vlastela. Kakvo je danas stanje?

Vilim Tirski, znameniti kroničar križarskih ratova, prolazeći ovim krajevima, zapisao je da je Bar, uz Zadar, Split i Dubrovnik, jedna od „četiri dalmatinske metropolije“. Tim je stoljećima prije osnutka Ilirskoga, kasnije Hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu potvrđeno nepodijeljeno etničko, vjersko, kulturno, jezično i povijesno jedinstvo svih naših zemalja, pokrajina i gradova, osobito onih priljubljenih uz Jadran. Kao moćna metropolija koja se prostirala od Bosne do Bugarske i od Srbije do Bizanta Barska nadbiskupija imala je svoj kaptol s velebnom katedralom svetoga Jurja izgrađenom koncem XI. i početkom XII. stoljeća na temeljima još starije crkve svetoga Teodora te razgranati sustav samostana, crkava i kapelica. U gradu i okolici djelovali su benediktinci (znameniti samostan i benediktinska opatija Gospe Ratačke na poluotočiću Ratcu nekoliko kilometara zapadno od Bara), franjevci (samostan svetoga Nikole u Starome gradu), poslije se podijelivši na malu braću i konventualce, benediktinke („koludrice“), klarise (sveti Andrija u Starome gradu), spominju se i dominikanci, ali bez potvrde, a u novije su vrijeme u gradu bili i isusovci, salezijanci, služavke Maloga Isusa, milosrdne sestre Svetog Križa i franjevke. U gradu i podgrađu bilo je četrdesetak sakralnih objekata, vjerski je život cvjetao. Dok su Kotor i Perast bili pomorski, Herceg-Novi i Risan trgovački, Budva i Ulcinj ribarsko-trgovački gradovi, Bar (grč. Antibaris, lat. Antibarum, tal. Antivari) je iznad i prije svega bio vjersko središte, jedna od ne odviše brojnih metropolija, poslije jedna od doista malobrojnih primasija u katoličkome svijetu. Usporedbe radi, dovoljno je samo naglasiti da je svehrvatska metropola Zagreb nadbiskupsku i metropolitansku čast dobila tek u XIX. stoljeću, dakle gotovo 800 godina poslije. Nažalost, nakon turskoga zauzeća Bara 1571. i zbog činjenice da se Bar našao na samome jugozapadnom rubu te orijentalne i protukršćanske despotije, samo nekoliko milja udaljen od mletačkoga, poslije austrijskoga ozemlja doživio je iznimnu surovost osmanskoga okupatora u vidu nebrojenih ubojstava, mučenja, pljačke kršćana, rušenja, pustošenja, uništavanje njihove imovine, oskvrnjivanja katedrale, samostana i crkava te njihova nasilnoga konvertiranja u džamije, zbog čega gotovo nijedan od prekrasnih srednjovjekovnih spomenika u Baru i okolici nije sačuvan. Glede vlastele, odnosno plemstva, zabilježeno je da u doba renesansnoga procvata grada, u razdoblju vlasti Mletačke Republike (XV. – XVI. stoljeće) u Baru živjelo više od 70 plemićkih obitelji. Neke su od njih ranije izumrle, a znatan je broj zauvijek napustio svoj rodni grad zbog nemogućnosti opstanka u uvjetima ugroze i surove osmanske okupacije. Mnoge su se od tih obitelji tada odselile u Dubrovnik, Split, Zadar i Istru, a mnogima su krajnji cilj bili Venecija, Udine i Vicenza. Mnogi su od iseljenih Barana u novim sredinama postali vrhunski umjetnici, intelektualci i duhovnici. Za nabrajanje njihovih kreativnih dosega i pregnuća zasigurno ne bi bio dostatan još jedan ovakav tekst. Ipak, nemoguće se ne spomenuti barem onih nekoliko koji su, bez pretjerivanja, zadužili hrvatsku, ali i svjetsku kulturnu baštinu. Premda nije plemićkoga podrijetla, Baranin Miho Brajkov izgradnjom je remek-djela svjetske arhitekture (klaustra samostana Male braće u Dubrovniku) u XIV. stoljeću sebe učinio besmrtnim. Barski plemić renesansnoga obrazovanja Antun Prokulijan obnašanjem je dužnosti splitskoga i šibenskoga kalendara te svojim djelom Pohvala gradu Splitu i Dioklecijanovoj palači dokazao da Barani unutar Dalmacije ni u čemu nisu intelektualno i kreativno „uzmanjkali“. Također, barski plemić i prognanik iz Bara u Dubrovnik nakon turskoga zauzeća grada Viktor Besalio svojim sonetima, kao Gundulićev suvremenik i poznanik, ujedno obnašajući dužnost kancelara Grada, potvrđuje da i Barani, poput Bokelja, zaslužuju sustavnije proučavanje njihove književnosti te općenito intelektualnih dosega. Činjenica je da je plemstvo izumrlo i u gradovima poput Kotora, Dubrovnika, Splita, Hvara, Trogira, Šibenika i Zadra, koji su imali neusporedivo sretniji i mirniji povijesni hod od Bara, no zanimljivo je da i danas u neposrednoj blizini Staroga grada, u blizini tisućljetnih maslinika (procijenjeno je da je Stara maslina u Baru zasigurno stara više od dvije tisuće godina) postoje čak tri lokaliteta koji svoja imena duguju prezimenima plemićkih obitelji. To je najprije Maruškovo prozvano po plemićkoj obitelji Maruško (Marusco), potom predio Boriši prozvan po iznimno uglednoj plemićkoj obitelji Boris (Borisi), koja je poslije imala svoje brojne posjede u Istri, od Funtane preko današnje Plave i Zelene lagune do „Borizije“ na hrvatsko-slovenskoj granici te lokalitet Sumina prozvan po plemićkoj obitelji Suma (Summa) izbjegloj iz Skadra. Ujedno, prezime Antivari (prema talijanskome imenu Bara) danas s ponosom nosi ugledna plemićka talijanska obitelj, poznata u mnogim elitnim poslovima, od izrade jahta do modnoga dizajna, čiji pripadnici naglašavaju svoje barske korijene.

6. U samome se gradu na više mjesta nalaze ulomci hrvatskoga pletera? Jesu li oni izazvali zanimanje hrvatskih arheologa i povjesničara umjetnosti te koliko je uopće interes hrvatskih znanstvenika za Bar?

Premda je u odgovoru na prethodno pitanje razjašnjen stupanj sveopće devastacije Bara tijekom trostoljetne osmanske okupacije, vrijedi naglasiti da su krhotine toga neizmjernog kulturnog blaga nekim čudom ipak sačuvane. Među njima je i nekoliko prekrasnih primjeraka ulomaka hrvatskoga pletera, kako iz Staroga grada, tako i iz benediktinske opatije Svete Marije Ratačke. Može se reći da do najnovijih vremena, kad se srećom nešto ipak pomalo počelo mijenjati, zanimanje hrvatskih znanstvenika za pletere gotovo da nije postojalo zato što su općenito hrvatski znanstvenici, uz časne i rijetke iznimke, bili vrlo malo ili nimalo zainteresirani za grad Bar i njegovu kulturnu baštinu. Naime, i ovdje je, kao i u slučaju Barskoga ljetopisa, prevladala agresivnost i hrabrost nekih drugih historiografija koje, unatoč odsustvu znanstvenih argumenata, bez imalo ustezanja relativiziraju, generaliziraju, a nerijetko i otvoreno falsificiraju povijesne artefakte. To nipošto ne oslobađa neke hrvatske znanstvenike odgovornosti da ukažu nekim svojim „kolegama“ da se povijest takvim „metodama“ naprosto ne može i ne smije tumačiti. Unatoč dugotrajnoj osmanskoj okupaciji Bosne i Hercegovine (1463./1482. – 1878.), hrvatski znanstvenici s pravom nikad nisu odustali od proučavanja toga prostora i nalaženja brojnih katoličkih i hrvatskih tragova. Nasuprot tome, prema gradu Baru, koji se do 1571. ni po čemu nije razlikovao od svih ostalih dalmatinskih gradova, zauzet je potpuno suprotan stav i premda je ovdje „kamenje govorilo ubojitije od tisuću riječi“, povijest se Bara s hrvatske strane velikodušno poklanjala Crnogorcima, Srbima, Bošnjacima Muslimanima, Albancima, čak i Talijanima, Turcima i Grcima, samo ne onima koji su stoljećima i tisućljećima na ovoj „stijeni“ hrabro svjedočili svoj etnički, vjerski, jezični, kulturni i zavičajni identitet. Srećom, posljednjih nekoliko godina ta se slika donekle mijenja, mnogi ugledni hrvatski znanstvenici sve češće posjećuju Bar i njegovu okolicu, a mnogi od tiskanih uradaka dokazuju da se uvelike promijenio i kut gledanja na barsku povijest, čiji su jedan od najizvrsnijih reprezenata upravo barski pleteri.

7. Barani su približno kad i Hvarani imali bunu pučana. Što kažu povijesna vrela?

Kao odjek velikih gibanja u Europi početkom XVI. stoljeća, koje su jednim dijelom bile posljedica Lutherove reformacije, ali i, što je u konkretnome slučaju daleko važnije, jačanja građanskoga sloja (pučana) kao zametka buduće buržoazije unutar sustava kojim su do tada suvereno vladali plemstvo i svećenstvo, pojavljuju se pobune pučana u više naših primorskih komuna koje su tada bile pod Mletačkom Republikom. Svakako je najpoznatija pobuna pučana na Hvaru s Matijom Ivanićem na čelu iz 1510., ali malo tko, nažalost, zna da se dvije godine poslije, negdje oko blagdana svetoga Andrije u također tada mletačkome Baru (Antivari) dogodila jedna od najžešćih pobuna pučana protiv tamošnjega plemstva u kojoj je stradalo nekoliko desetaka ljudi. Ta je pobuna počela oko naoko bezazlene stvari, a to je tko će nositi Presveto na procesiji od Staroga Bara do Ratačke opatije na blagdan Tijelova, odnosno hoće li to biti svećenik iz reda plemića ili pučana. Proturječnosti su nakon toga samo rasle prelazeći u netrpeljivost i konačno otvorenu mržnju, a osjećaj je stalne ugroze, s obzirom na to da su nakon pada Skadra 1479. pod osmansku vlast Bar i Ulcinj, kao tada posljednje mletačke pomorske postaje, bili doslovce, kako je negdje rečeno, „u turskom ždrijelu“, samo pridonio tragediji.

Nakon pobune i desetina mrtvih Barana, i plemića i pučana, Mlečani su doveli velike postrojbe koje su zavele mir, uvedena su dva vijeća (plemićko i pučko), no sve je to bio samo predokus povijesne katastrofe koju će Bar konačno doživjeti nekoliko desetljeća poslije osmanskim zauzećem grada. Prigodom 500. obljetnice barske pobune pučana (2012.) u Hrvatskome glasniku iz Kotora tiskan je tekst koji podsjeća na tu tragičnu, ali i važnu stranicu barske povjesnice.

8. Kad su približno Hrvati prestali biti većinskim stanovništvom u Baru?

Ako pitate dobar dio crnogorskih, srpskih, bošnjačkih, albanskih i talijanskih povjesničara koji „proučavaju“ ovo područje, Hrvata u Baru nikad nije bilo osim onih doseljenih iz Hrvatske, pri čemu i mnogi Hrvati iz Hrvatske zapravo nisu Hrvati. Ovisno o boji dresa, ti „znanstvenici“, „publicisti“ i „istraživači“ ustvrdit će kako su Hrvati u Baru zapravo „kroatizirani Crnogorci katolici“, „kroatizirani Srbi katolici“, „pokatoličeni muslimani Bošnjaci“, „slavenizirani Albanci“, „slavenizirani Romani, odnosno Talijani“ i niz sličnih besmislica. Kad im se podastru činjenice da su, primjerice, Barani uz Bokelje zapravo utemeljitelji „skjavunske“, dalmatinske, poslije hrvatske Bratovštine svetoga Jurja i Tripuna u Mlecima, da je Barska nadbiskupija članica Ilirskoga, kasnije Hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu od njegova osnutka, da su zastupnici pred Portom barskih iseljenika u Carigradu nosili titulu „Hrvat-baše“, obično se poseže za nekim relativizacijama, obesmišljavanjima, izvrtanju povijesnih činjenica i slično. Zbog toga katkad nije jednostavno zastupati neke povijesne činjenice jer ćete dobiti raznorazne epitete od šovinizma do političke nekorektnosti i ugrožavanja multietničkog sklada, što je doista apsurdno jer o kakvu je „skladu“ riječ ako je izgrađen na neistinama? Kako pitanje ne bi ostalo bez odgovora, treba reći da odmah nakon pada Bara pod osmansku vlast 1571. počinje strašan progon, pljačka, mučenja, nerijetko i ubojstva katolika i Hrvata u gradu i okolici od strane turskih okupatora, zbog čega mnogi zauvijek napuštaju Bar i odlaze u slobodne krajeve, a jedan će manji dio, nažalost, prihvatiti konverziju. Pored toga, jedan dio pravoslavnoga stanovništva koji je živio dalje od grada u idućim će desetljećima prijeći u grad ili njegovu neposrednu okolicu zbog čega se već nakon 40 godina etnička i vjerska slika drastično mijenja, o čemu zorno svjedoči izvješće tadašnjeg barskog nadbiskupa, Rabljanina Marina Bicija koji je tijekom 1610. i 1611. prikazao više nego žalosno stanje u kojemu se nalaze barski Hrvati, katolici, kler i sakralni objekti Barske nadbiskupije. Još strašnija sudbina ovdašnje će katolike i Hrvate pogoditi tijekom Kandijskoga rata 1648. i 1649. godine kad će, nakon neuspješnoga pokušaja mletačkih postrojba da ponovno preuzmu Bar i Ulcinj, uslijediti strašne represalije osmanskih osvetnika. Osamdesetorici katolika iz grada Bara i okolnih područja (Spič, Sušanj, Zupci, Šestani i Livari), najvećim dijelom Hrvata, uz pokojega Talijana i Albanca, nakon pokušaja prisilne islamizacije, koju su svi do jednoga odbili, bit će odrubljena glava u blizini samostana svetoga Nikole extra muros. Tada mnogo katolika i Hrvata napušta Bar. Nakon Morejskoga rata Turci će protjerane muslimane iz tek oslobođenih Herceg-Novog i Risna naseliti u Bar i okolicu čime će položaj kršćana, katolika, samim tim i Hrvata postati nepodnošljiv. Ovaj veliki val seoba bit će dovršen poznatom „seobom Arbanasa“ koji će od 1726. – 1739. u nekoliko valova s nadbiskupom Vickom Zmajevićem napustiti Bar i okolna područja (osobito Šestane i Livare) i zauvijek se odseliti u Zadar.

9. O povijesnim se migracijama Barana u Hrvatsku ponešto zna, primjerice o seobama na zadarsko područje i Istru. Međutim, hrvatska javnost nije dovoljno upućena u činjenicu da su i predci današnjih zadarskih Arbanasa Barani, među kojima je i veliki udio barskih starosjedilačkih Hrvata. Možete li nam reći nešto više o tome?

U prethodnome pitanju već smo se dotakli seobe Arbanasa u Zadar. Naime, imenovanjem dotadašnjeg barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića za zadarskog nadbiskupa te činjenicom da su nadbiskupu Zmajeviću jednom prilikom Šestani spasili život tako što su neutralizirali Turke koji su ga htjeli ubiti pojavljuje se mogućnost preseljenja dijela katoličkoga i kršćanskoga stanovništva iz Bara i okolice, gdje su zbog turskoga zuluma životni uvjeti postali nemogući, u grad Zadar, tada glavni grad Dalmacije. Ovdje moramo utvrditi jednu činjenicu, a to je da oko 80 % doseljenika u Arbanase potječe iz dijela barske općine sa sjeverne strane planine Rumije, prema Skadarskome jezeru, koji se teritorijalno poklapa s dvjema drevnim katoličkim župama Barske nadbiskupije – Šestani i Livari. Ostatak od oko 20 % doseljenici su iz Bara i još više njegove okolice (Spič, Sušanj, Zupci, Mrkojevići i Crmnica) te manji broj iz neposredne okolice Skadra. Dakle, riječ je o dominantno katoličkome pučanstvu uz nekoliko pravoslavnih obitelji, a u etničkome su smislu doseljenici bili Hrvati, Albanci i Crnogorci. Osim obitelji iz neposredne okolice Skadra, koji među iseljenim Arbanasima čine od 5 do najviše 10 %, a koji su živjeli na području današnje Albanije (premda uz samu granicu), preostalih 90 – 95 % Arbanasa potječe iz područja današnje općine Bar, odnosno Crne Gore. Tadašnja “Arbanija”, odnosno „arbanaška oblast“ nikako se ne može poistovjetiti s današnjom Albanijom („Šćipnijom“) nastalom tek 1912. I tzv. Mletačka Albanija (koja je u jednome razdoblju obuhvaćala i Boku kotorsku) i tzv. Turska Albanija, odnosno „Arbanaška“ (područje ili pokrajina) bile su etnički, vjerski i kulturološki vrlo raznolike i nemaju nikakvih sličnosti s državom Albanijom nastalom znatno poslije. Sve to govorimo zbog toga što je primjetno da već godinama u Arbanase, nažalost uz potporu dijela mjesnoga pučanstva i nekih udruga, dolaze „emisari“ iz Albanije, Kosova i Makedonije koji pokušavaju nametnuti neke grube povijesne falsifikate, a to je da su zadarski Arbanasi isključivo Albanci te da su svi oni „došli iz Albanije“, pa čak i iz još udaljenijih, već spomenutih krajeva. Osobito brine to da oni za ove očite povijesne neistine imaju potporu Grada Zadra, Zadarske županije i Republike Hrvatske, pa čak i nekih crkvenih krugova u Zadarskoj nadbiskupiji u vidu financiranja njihovih manifestacija u Arbanasima, u kojima se, primjerice dovodi albanski muslimanski folklor premda se zna da su Arbanasi napustili svoju rodnu grudu upravo zbog turskoga zuluma i neprihvaćanja nametanja islama. Vrhunac je drskosti pokušaj prikazivanja današnjih Arbanasa kao nekakve „albanske dijaspore“ u Hrvatskoj premda smo objasnili da su tadašnji doseljenici iz Barske nadbiskupije u Zadar dominantno imali hrvatsku etničku svijest uz albanske i crnogorske primjese. Najveći dio Arbanasa bio je bilingvalan, služio se ravnopravno i „ilirskim“ (hrvatskim) i “arbanaškim” (albanskim) jezikom, a ostali su doseljenici, ovisno o podrijetlu, govorili ili samo hrvatski ili samo albanski. Činjenica da su Arbanasi već nakon samoga doseljenja tijekom XVIII. i većega dijela XIX. stoljeća bili izraziti glagoljaši (dr. Ivan Petani, biskup šibenski), u XIX. stoljeću gorljivi pravaši, a u XX. stoljeću veliki borci za hrvatsku slobodu, o čemu svjedoči iznimno veliki broj poginulih Arbanasa tijekom Domovinskoga rata, u potpunosti diskvalificira teoriju o njihovu dominantno „albanskom podrijetlu“. Uostalom, bilingvalnost nije nešto po čemu su Arbanasi unicum. Mnogi Hrvati u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Istri, Dalmaciji i Vojvodini bili su ili su još bilingvalni. Također, usporedbe radi, tzv. Arbreshi, koji su se još sredinom XV. stoljeća (nakon propasti Skenderbegove bune protiv Osmanlija) iz sjeverne i središnje Albanije odselili u južnu Italiju, i dandanas, nakon gotovo 600 godina imaju dvostruki (talijansko-albanski) identitet dok Arbanasi, koji su u Zadru nepunih 300 godina, već u prvim desetljećima boravka tvrdoglavim ustrajanjem na glagoljaštvu iskazuju svoju hrvatsku etničku svijest. Uz ispriku da stranice ovoga tjednika možda nisu mjesto za polemiku glede toga pitanja želimo naglasiti da su ljudi iz prapostojbine današnjih zadarskih Arbanasa u potpunosti spremni suočiti argumente s „drugom stranom“ u iznimno prijateljskome i civiliziranome ozračju.

Bitno je spomenuti da, osim seoba u Zadar i Istru (Funtana te okolica Poreča, Vodnjana, Pazina i Savudrije), zahvaljujući sustavnom proučavanju mnogih dokumenata Državnoga arhiva u Dubrovniku od strane eminentnih hrvatskih i crnogorskih povjesničara posljednjih godina sa sigurnošću možemo govoriti o znatnome doseljavanju Barana, osobito plemića, u Dubrovnik, bilo jednostavno preseljenjem, udajom (dokumentirano je nekoliko udaja barskih plemkinja za dubrovačke plemiće), svećeničkim pozivom (Grad, Danče, Šumet, Lokrum, Mljet). To je bilo osobito često nakon osmanskoga zauzeća Bara. Sa sigurnošću se može ustvrditi da su Barani među najbrojnijim i najuglednijim doseljenicima u tadašnju Republiku svetoga Vlaha. Pored Zadra, Istre i Dubrovnika prisutan je nešto manji, ali primjetan broj iseljenih Barana i u Splitu, a nešto manje u Trogiru, Šibeniku i Rijeci. U kasnijim su se povijesnim razdobljima Barani osobito često selili u Zagreb.  

10. U kojim mjestima Hrvati danas žive i koliko se danas teško izjasniti kao Hrvat?

Deklariranih je Hrvata danas na području općine Bar iznimno malo, samo nekoliko stotina ljudi. Njima ipak moramo dodati jedan broj kriptohrvata, koji se ne usuđuju javno očitovati Hrvatima, premda intimno imaju takva uvjerenja, te jedan broj ljudi koji su iz raznoraznih razloga (uključujući i već spomenute kriptohrvatske) odabrali regionalne odrednice kao način deklariranja („Spičanin“, „Šušanjanin“, „Zupčanin“, „Šestan“, „Baranin“). Njih je također nekoliko stotina. „Crnogorci katolici“ u nacionalnome su smislu nešto poput sjevernoirskih unionista u Ulsteru. Dakle, premda smo svi svjesni naših zajedničkih korijena, podrijetla i tradicije, danas pripadamo različitim nacijama poštujući sličnosti, ali i očite razlike među nama. Dok su u razdoblju osmanskoga, crnogorskoga, jugoslavenskoga, komunističkoga i velikosrpskoga razdoblja strah i nelagoda bili osnovni razlozi zbog kojih se neki naši ljudi nisu deklarirali kao Hrvati, danas su u razdoblju tranzicije, konzumerizma i globalizma najčešći razlozi katkad i „dragovoljne asimilacije“ pragmatizam i indiferentnost, zbog čega krivnju snose i pojedinci, ali i domicilna država te napose matica. Naselja su u kojima Hrvata danas ima nešto veći broj, pored uže gradske jezgre, Sutomore, Zankovići, Zgrade, Miljevci, Brca, Šušanj, Zupci, Sustaš, Marovići, Popovići, Ronkula, Polje, Stari Bar, Čeluga, Bartula, Mirovica, Tomba i Zaljevo, dok su, nažalost, Šestani i Livari gotovo potpuno napušteni.

11. Kako govore barski Hrvati? Po čemu je njihov govor osobit?

Barski hrvatski govori (poput crnogorskih, srpskih i bošnjačko-muslimanskih mjesnih govora) spadaju u ijekavske (uz pokoju ikavsku ili ekavsku iznimku) govore zetsko-sandžačkoga dijalekta, kojemu pripadaju i hrvatski govori istočnoga dijela Boke kotorske (Kotor, Tivat i Budva). Pritom treba napomenuti da govori zapadnoga dijela Boke kotorske (Herceg-Novi, Risan i Luštica) pripadaju istočnohercegovačkom dijalektu. Govori barskog kraja, kako hrvatski, tako i svi drugi, spadaju u vrlo stare, u one u kojima su se sačuvale, konzervirale mnoge jezične forme koje više ne postoje u suvremenome književnom jeziku. Tako je za neke barske hrvatske govore karakterističan tzv. staroslavenski poluglas, koji je jako prisutan na nekim dalmatinskim otocima, osobito onima koji su dublje u Jadranu. Posebnost su nekih mjesnih hrvatskih barskih govora zapadno od grada ujedno nazalni vokali, slično kao u dubrovačkom govoru. Osim toga, akcentuacija nekih riječi u nekim mjesnim hrvatskim govorima ima sličnosti i s istarskim i kvarnerskim govorima. Sličnost se s istarskim, dalmatinskim i bokeljskim govorima očituje i u velikome broju romanizama, a zbog znatnoga udjela turcizama postoji sličnost i s hrvatskim bosanskim, hercegovačkim i janjevskim govorima. Pored navedenih tuđica, ima i germanizama, hungarizama, ali i grecizama te pojedinih posuđenica iz albanskoga i vlaško-cincarskoga jezika. Lokalni list Zupci Times, koji uređuje i tiska moj uvaženi prijatelj i suradnik u mnogim projektima Ilija Vukotić, posljednjih je godina nedvojbeno najzaslužniji za očuvanje starih hrvatskih govora barskoga kraja, osobito Zubaca, Šušanja, Brca i Sutomora koji, nažalost, polako, ali sigurno nestaju kao još jedna posljedica vrlo ubrzane asimilacije. Zanimljiv je i podatak da su katedralna župa Bar i njoj susjedna župa Zupci koje pripadaju Barskoj nadbiskupiji apsolutno najjužnije župe u kojima se sveta misa održava na hrvatskome jeziku.

12. Kakvi su odnosi s pripadnicima ostalih naroda i vjera u Baru?

Premda u pojedinim povijesnim razdobljima iznimno prijeporni, može se ipak reći da su odnosi u Baru među različitim nacionalnim i vjerskim zajednicama prilično korektni, a u nekim segmentima i vrlo dobri. U prijašnjim povijesnim razdobljima katolici, samim tim i Hrvati, imali su neka iznimno složena, najčešće crkvena i imovinska pitanja s pravoslavnim kršćanima (u razdoblju Nemanjića, ali i kneževini/kraljevini Crnoj Gori te Kraljevini SHS). Osobito su bili sporni odnosi s muslimanima nakon dolaska Osmanlija kad su okupatori i njihovi domaći „izvođači radova“ opljačkali, prisvojili, a zatim i oskvrnuli mnoge katoličke hramove. Ipak vrijedi istaknuti, a to je velika zasluga mudrosti mjesnoga puka, ali i njihovih vjerskih i nacionalnih predstavnika, da su se u dva svjetska te posljednjemu ratu na području bivše Jugoslavije u Baru izbjegli veliki međuetnički i međuvjerski sukobi koji su u drugim dijelovima bivše države u sredinama sličnoga nacionalnog sastava prouzročili stotine i tisuće mrtvih uz rijeke krvi. Međutim, mora se primijetiti da je tijekom agresije na jug Hrvatske (Konavle, Župa, Primorje, Dubrovnik), koja se uglavnom provodila iz Crne Gore, položaj inače malobrojnih Hrvata, ali i općenito katolika bio iznimno težak, opterećen brojnim stigmama, koje im je tadašnji režim nastojao nepravedno nametnuti. Svršetkom ratova i osamostaljenjem Crne Gore stanje se uvelike promijenilo nabolje, no to ne znači da s vremena na vrijeme neko otvoreno pitanje ne iziđe na svjetlost dana iako se problemi sad uglavnom rješavaju dijalogom i dogovorno.

13. Kako su Hrvati u Baru organizirani? Imaju li svoje udruge i tiskovine?

Hrvati su najprije, s drugim domicilnim žiteljima Bara, bili organizirani u zavičajnim udrugama (Šestani, Zupci Production, Šušanj za Mediteran, Spič, Antivari, Antiquitas Celebris Antibarensis). Godine 2003. osnovana je barska podružnica Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore iz Kotora. Podružnica je cijelo jedno desetljeće vrlo uspješno i kreativno djelovala pripremivši više od 50 različitih kulturnih programa. Nešto je poslije osnovan i mjesni odbor Hrvatske građanske inicijative iz Tivta, jedine hrvatske političke stranke u Crnoj Gori. Također, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, krovno tijelo hrvatske manjine u Crnoj Gori, ima svojega člana iz Bara. Konačno, prije nešto više od pet godina registrirana je i prva (u suvremenome razdoblju) nominalna hrvatska udruga sa sjedištem u Baru – Hrvatsko kulturno društvo „Sveti Jeronim“. Ime joj je odabrano sasvim namjerno jer je upravo činjenica da Barska nadbiskupija potpada pod Hrvatski zavod svetoga Jeronima u Rimu, o čemu svjedoči i izvorni zavodski zemljovid, neugodni dokaz mnogih povijesnih falsifikata koji se pokušavaju nametnuti sad već iznimno malobrojnomu hrvatskom puku u Baru i okolici. Od mnogobrojnih kulturnih manifestacija koje su ovdašnji Hrvati organizirali s ostalim sugrađanima spomenut ćemo tradicionalni Božićni koncert koji će ove godine imati svoju dvadesetu obljetnicu, a koji je u prošlih 19 godina ugostio niz izvrsnih zborova, klapa, solista i instrumentalista iz Crne Gore, ali i iz cijele Hrvatske (Zagreb, Zadar, Split, Solin, Hvar, Korčula i Dubrovnik). Glede tiskovina, osim već spomenutoga časopisa Zupci Times, koji promiče i hrvatsku, ali i općenito katoličku i domicilnu barsku kulturu, nema drugih tiskovina. Jedina je hrvatska tiskovina u Crnoj Gori mjesečnik Hrvatski glasnik u Kotoru, a jedina je hrvatska radijska postaja Radio DUX u Tivtu, odnosno Donjoj Lastvi, u kojoj je ujedno i sjedište Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore.

Izvor: Hrvatsko slovo - tjednik za kulturu