Jezične pikanterije iz Boke i Svebarja

Ovih su me dana kolege iz Matice hrvatske zamolili da sastavim kratak tekst o hrvatskome jeziku u XIX. stoljeću u povodu 1100. obljetnice krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Kako je to stoljeće prijelomno u izgradnji hrvatskoga standardnog jezika, nije lako sva ključna zbivanja sažeti u štivo od pet kartica te u to još pokušati ugraditi sve bitne činjenice s cjelokupnoga hrvatskog jezičnog područja. Dakako da sam pritom pomislio i na to postoje li publikacije ili događaji iz Boke kotorske i Svebarja kojima bi trebalo posvetiti barem pokoji redak, pa ću ovom zgodom iznijeti neke od podataka koji mi se čine važnim svjestan da ih sve neću moći uvrstiti u spomenuti tekst.

Iz razdoblja prije usvajanja zajedničkoga hrvatskog slovopisa (što je bio uvjet da se sastave priručnici za cjelokupno hrvatsko jezično područje u kojemu se pisalo po uzoru na latinski,  talijanski, njemački i mađarski slovopis, ovisno o tome pod čijim se kulturnim utjecajem koji hrvatski kraj nalazio), koji je osmislio Ljudevit Gaj, izdvojit ću dokumente iz pismohrane zubačke obitelji Vicković iz XIX. stoljeća te pisma Spičanina Stijepa Obradovića iz 1828. i 1833. napisana dubrovačko-dalmatinskim slovopisom, kojim se do usvajanja gajice (i danas službenoga hrvatskog oblika latinice) pisalo od Zadra do Bara. U hrvatska se, pak, preporodna zbivanja uključio Prčanjot don Mihovil Florio (1794. – 1864.), kojemu je u 1. svesku Slovnika umjetnikah jugoslavenskih (1858.) Ivan Kukuljević Sakcinski posvetio tridesetak redaka. Po riječima don Nika Lukovića Kukuljević je Florija, koji je među ostalim bio i vrstan poznavatelj dubrovačkoga odvjetka hrvatske književnosti, posjetio na Prčanju, a don Mihovil se, kao vatreni ilirac, dopisivao i s Ljudevitom Gajem, a kao panslavist i s Njegošem. Neprežaljeni, pak, don Anton Belan navodi još jednu don Mihovilovu zaslugu: ističe kako je navedeni preporoditelj 1848. s latinskoga na hrvatski jezik preveo kotorske lode i himnu svetomu Tripunu Inclytum Christi celebremus hymnis (u njegovu prijevodu Slavimo pojkam).

Preporodna su se zbivanja, dakako, s područja kulture prelila i na političku razinu, pa je u drugoj polovici XIX. stoljeća otpočela borba za oslužbenjenje hrvatskoga jezika u Dalmatinskome saboru. Iako je već izvješće s drugoga saborskog zasjedanja 1863. prevedeno i na hrvatski (uz talijanski kao službeni jezik), hrvatski je jezik postao službenim jezikom Dalmatinskoga sabora tek 1883. nakon što se počeo upotrebljavati u školstvu i javnim ustanovama. Nisu pritom bile nebitne ni crkvene manifestacije, pa stoga valja istaknuti činjenicu da su se i kotorske lode na Tripundan od 1871. izgovarale na hrvatskome jeziku.

Na samome su kraju XIX. stoljeća otpočela i dijalektološka istraživanja u Boki i Svebarju. U Kotoru je tako 1892. – 1893. objavljena studija Toma Brajkovića (1853. – 1932.) Peraški dijalekat, jedna od prvih cjelovitih dijalektoloških studija jednoga hrvatskog govora, čija je vrijednost još veća samim time što ju je napisao domaći čovjek, Peraštanin, i to u Boki. O njoj ćete, zahvaljujući trudu Marije Mihaliček, predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj, moći više čitati uskoro, u drugome broju Kotorskoga zbornika. Ne smijemo zaboraviti ni kako je 1893. autor prvoga službenog hrvatskog pravopisa Ivan Broz objavio članak Zamjena poluglasnima u govoru barskome u kojemu je progovorio o arhaičnim značajkama svebarskih govora.

Već je i iz ovoga kratkoga presjeka razvidno kako su Boka kotorska i Svebarje bili itekako uklopljeni u pretpreporodna, preporodna i poslijepreprodna zbivanja. To nimalo ne iznenađuje ako imamo na umu da Hrvati u današnjoj Crnoj Gori na latinskome i talijanskome jeziku književna djela pišu duže od pet, a na hrvatskome duže od četiri stoljeća, da su koncem XVII. stoljeća počeli pisati višejezična leksikografska djela te da su u Kotoru mletačke vlasti imale tumača za hrvatski jezik barem od XVIII. stoljeća. Već početkom XX. stoljeća (1910.) u Kotoru će biti objavljen prvi cjelovit prijevod Danteove Božanstvene komedije iz pera kotorskoga biskupa Frana Uccellinija Tice, a Bokeljska će mornarica (1913.) hrvatski jezik uzeti za jezik svoje komunikacije i administracije.

Na koncu navedimo i još jedan kuriozitet. Prvi je dosad poznati tekst pisan hrvatskim jezikom u Crnoj Gori pohvalnica Mara Dragovića iz 1617. posvećena autoru prve slovnice hrvatskoga jezika Bartolu Kašiću, a nepuna se tri stoljeća poslije (1893.) značajkama barskoga govora pozabavio autor prvoga službenog hrvatskog pravopisa Ivan Broz. Neka to bude odgovor onima koji i danas tvrde da su Hrvati u Boki i Svebarju projekat i veštačka nacija.

Domagoj Vidović